Ajša, kada je imala 25

Studij mi je postao mučan onda kad sam shvatila da profesori bježe sa predavanja više nego mi studenti i da više šupljiraju, i onda kad dođu smjelije nego mi kad znamo jednu sintagmu o pitanju na ispitu ali od nje vješto napravimo odgovor na pola stranice A4 papira. Nije mi trebalo puno vremena da to zaključim, a jeste malo više da prihvatim, jer valjalo je ustajati, vozariti, kupiti knjige, sveske i užinu svaki dan bar 5 godina. Trajalo je to više od 5 godina, moj zaključak se pokazivao kao tačan a meni je svakim danom bilo sve teže da nađem motivaciju za ponavljanje rituala koji su bili dosadni i birokratski.

Faks je sam po sebi uglavnom bio monoton. Učenje dosadnih stvari rezultiralo bi položenim ispitima, čitanje knjiga vrlo često padanjem. Vremenom sam naučila šta koji profesor želi i očekuje i to je bitno olakšalo dilemu da li učiti suštinski ili bezmozgovno. Poneki profesor bi dozvolio da sa njim razvijemo neki ljudski odnos, odnos budućih kolega. Takav odnos nikad nisam uspjela razviti sa jednom osobom – tetom iz biblioteke.

O, kako sam je se samo plašila! Pred vratima u biblioteku nikad nisam znala da li pokucati ili samo ući jer je i jedno i drugo podjednako puta bilo pogrešno; a i kad uđem nisam znala da li da je pozdravim ili ne. Drugo pitanje sam lakše rješavala jer bih prosto nešto poluglasno promrmljala pa nit bi ona znala da li joj se pričinilo, nit bih ja, gledajući je, tražila odgovor. U tu malu neprozračenu sobicu ulazila bih sa spremnim pitanjima na papiriću koja sam napisala ranije da ne bih morala tu provoditi vrijeme koje ne moram. Svi šalteri i info-pultovi ove planete poslije odrastanja u Bosni, postanu metafora granice ili makar međe između dvaju svjetova: jednog ovog našeg u kojem ti vazda nešto treba pa ganjaš, kopiravaš, ovjeravaš, raznosiš od šaltera do šaltera i drugog u koji zakoračiš kad si iskopirala i izovjeravala sve što si imala te na velikom sudu u vidu glavnog šaltera ostaviš to papirnato breme. Svjetovi izdijeljeni šalterima se, dakako, množe, ali osjećaj nakon pređenog jednog pruža očaravajuću varku da si prekucala neprekucivu birokratiju svoje zemlje.

I tako, nakon kamaru prikupljenih mjesečnih kupona za bus, predanih prijavnica na Studentskoj službi, milion kucanja na vrata kabineta profesora i profesorica, više miliona popijenih kafa u bifeu za vrijeme pauza, ispolagala sam sve ispite i odbranila master rad. Ostalo je ono najteže – otići u biblioteku po potvrdu da ne dugujem knjige. To je bilo neizvjesno jer je studenata na mom faksu jako puno, teta iz biblioteke je ljuta i kao da vazda kasni na neko važno mjesto čak i ako je tek došla na posao i ostat će tu narednih 8 sati, a kompjuteri su ludi i nervozni pa znaju premetati dugovanja sa jednih na druge. Ne znam kako je moguće da neko duguje knjigu koju nikad nije posudio, kao što ne znam ni kako je moguće da se izgube prijavnice ispita koji se prijavljuju online. Čuda studija u BiH su neukrotiva i nepredvidljiva!

Stajala sam pred vratima, pitala se pokucati ili ne, odgovorila odrično, ipak pokucala i ušla. Dobar dan. Krupne oči ispod teških očnih kapaka a iznad metalnog okvira naočala primijetile su da sam tu. Oprostite, trebam potvrdu da ne dugujem knjige. Tastatura njenog kompjutera sa guzicom kaže tip-tip-tip; ona mi uzima indeks, napisa nešto, pečat tupnu. Eto, doviđenja. Hvala, doviđenja.

Tada me preplavio osjećaj slobode. Kako sam bila sretna! To je značilo da sam završila faks! Tada je značilo da je gotovo!

Nisam išla na svečane dodjele diploma, ni za dodiplomsku, ni za master. Moja najveća svečanost desila se u fakultetskoj biblioteci sa pečatovim tup!

21 Shares