Amela, kada je imala 23

Subota. Divan studentski dan, ispiti završili, kiša pada. Sve ukazuje na to da ću ostati do kraja dana u krevetu da čitam i gledam filmove. Telefon prekida studentsku idilu.

„Je li Amela“, progovori duboki ženski glas,  „jeste“, odgovorih ja. „Aaa, Amela, zovem u vezi instrukcija za moga unuka, vidjela sam da dajete instrukcije djeci“, govori nepoznati ženski glas, „da, dajem instrukcije iz predmeta Bosanski jezik“, kažem.

„Dobro Amela, a gdje ti živiš na Čengić-Vili, je li kod škole, tu moj unuk ide u školu“, nastavlja nepoznati ženski glas, „da, živim kod škole“, rekoh.

„A reci mi jesi li i ti tu školu završila pa znaš šta se tamo uči, znaš, moj unuk se sprema za eksternu maturu, jesi li vidjela kako izgleda to za njegovu školu?“ Hiljadu pitanja, rekoh joj da sam osnovnu školu završila u Konjević-Polju, srednju u Srebrenici, i da bi eksterna matura trebala biti jednaka za sve učenike, da nije bitno u koju školu se ide.

Kada to rekoh, nepoznati ženski glas se poče stišavatati, „aaaa, tamo si znači završila, pa dobro, čuj tamo završila, pa ti sigurno ne znaš to pokazati mome unuku, je li tako da ne bi, pa ništa…“ – završava nepoznati ženski glas.

Kakve veze ima moja osnovna i srednja škola sa mojim znanjem iz predmeta Bosanski jezik, nakon pet godina studiranja? Možda i ima, vjerovatno da nisam imala predivnu profesoricu književnosti u srednjoj školi, moj životni izbor bi bio drugačiji. Ali svejednom i tom drugom životnom izboru bih dala svoj maksimum, kao i ovom.

Osjećala sam u sebi poniženje u tom trenutku, neko nepoznat, preko telefona je uspio da potcijeni moju diplomu, i to prvoga puta kada sam odlučila da dajem instrukcije za novac i nešto džeparca zaradim.
Moje tijelo je postalo slabo, glas drhtav ali smogoh znage da kađem „ne zaboravite da sam ja nastavnica“, kratka pauza pa „hahhahah, ma dajete, nastavnica, a gdje radite“, završi ženski glas.

Pauza, duga, puna boli, razočenja… Nisam ostala bez  riječi, jer riječi su postale beskorisne.
Prekide nepoznati ženski glas šutnju „ako se predomislim zvaću te“,  jedva izgovorih „dobro“, i tu se završava moja subotnja studentska idila.

Međutim, tu se ne završava samo moja subotnja idila, nego, činilo mi se, i života.

Godinama unazad moji roditelji me školuju, šalju mi pare za stan, režije, fakultet i sve ostalo. Pa sam počesto maštala o prvom zarađenenom kešu kojeg ću potrošiti tako što ću njima nešto kupiti, i tako im pokazati da nisu uzaludno ulagali sve što imaju u mene. A onda doživiš takvo jedno razočarenje, ne samo razočarenje, nego te neko i ponizi.

Divna država, sa divnim ljudima, perspektivna, na svakom ćošku doživiš poniženje.
I eto, kako zaraditi lovu za džeparca u državi Bosni i Hercegovini sa divnim ljudima?

Ono čemu najviše razmišljam nakon tog poziva, je to da li svi ljudi kada plaćaju radnike u isto vrijeme i potcijenju te ljude? Da

42 Shares