Lejla, kada je imala 14, i sada

Prije desetak godina, u mom malom gradu se otvorio Azel France. Ja sam tada imala četrnaest godina, a gradić samo nekoliko second handova i dva-tri butika u kojem se prodavala tetasta odjeća. Tinejdžerka se obradovala Azelu, sve njene drugarice također. Išle smo tamo i rado pregledale i probavale haljinice, maštale kako zanosno nosimo šorceve u superdobroj kombinaciji. Azel nam je zamijenio kafiće, više smo voljele da probavamo odjeću koju možda i nećemo kupiti, nego da sjedimo u kafićima u kojima svakako niko novi ne ulazi, a i teme se rijetko mijenjaju. U malim mjestima, trećerazredna roba u Azelu ima smisla kao i dobri tračevi jer i jedno i drugo može makar malo da razdraži misli.

Jednom sam otišla sama u Azel. Bila je subota, pazarni dan u tom mjestu. Pijaca je tu najveća kulturno-društvena manifestacija jer je posjećuju svi pa i ljudi iz sela na koja autobus ide dva puta dnevno – ujutru i navečer. Kažu da je prije kada je u gradu radila velika tvornica bio još jedan autobus koji je tamo išao i vozio  radnike pa se moglo i sa njim doći do grada, ali sada ne treba ni jedan Twingo za radnike te tvornice. Muškarci i žene iz tih mjesta rijetko dolaze do grada, a i kada dođu onda je to subotom, na pijacu. Tad dvije ulice tog grada vrve, pune su ljudi sa kesama, a mirišu na na suhu visočku pečenicu i hercegovački duhan koji se može kupiti samo na kilo.

Subotom je u Azelu bila gužva slična onoj koju sam kasnije vidjela na videima o američkom Black Friday-u. Izbjegavala sam ići tamo tim danom, ali tada jesam i to me obilježilo kao osobu.  Stajala sam u redu za kabinu koja se nalazi pored police sa obućom. Red je bio dugačak kao stonoge iz dječijih fantazija, a ja sam se predala jednoj svojoj opsesiji koja ne posustaje cijeli život – opsesiji buljenja u ljude.

Jedan čovjek je nervozno hodao na ulazu u butik i napravio nevidljivi puteljak dužine dva metra sa kojeg se nije moglo dalje ni na jednu stranu, nego svaki put moraš nazad; do kraja pa opet nazad tamo gdje je maloprije bila ista granica s koje se mora vratiti na ovu. Stiskao je zube pa mu je pored uha svako malo iskakala kvržica na mršavom licu. Mislim da je samo njemu vrijeme prolazilo sporije nego moje čekajući da konačno uđem i probam predobru haljinu koje nije bilo u mojoj veličini, ali možda bi se mogla ušiti…

Odjednom, čovjek siđe sa onog ograničenog puta, krenu prema meni, pa me prođe i zaustavi se tri koraka dalje – kod police za obuću. Tu se zaustavio pored žene, njegove – ispostavit će se kasnije, koja je konačno našla nešto veselo u tom tmurnom gradu koji ima samo pijacu i Azel. Držala je u rukama desnu lila cipelu sa malom petom i kaišićem. Kaže mu da ih je probala, njen broj. Baš su lijepe, vidi kako su lijepe. Sviđaju li mu se? Ne bi se reklo. Kvržica je počela sve češće da iskače; ima je – nema je, ima – nema… Pita je šta će joj cipele. Ima već cipele. Gdje će nositi te cipele. Pa kad pođe na roditeljski. Pih, na roditeljski!

Ja sam bila sljedeća na redu za kabinu. Otišla sam i vratila haljinu na mjesto gdje sam je našla. Nisam htjela da gledam više da cipele od 20 maraka moraju trebati da bi se kupile. Nisam željela haljinu za koju sam mislila da će me, ako je kupim, stalno podsjećati na to kako neka žena nije imala svoje pare da sebi kupi lila cipele koje su joj se tako svidjele! Nisam željela da dam svoje pare. Htjela sam da ih čuvam za dan kad mi se svidi nešto baš besmisleno i bespotrebno ali preslatko, da ih izvadim i kupim tu nužno potrebnu besmislicu!

Nemanje haljine nije izbrisalo tu sliku iz moje glave. Na njoj se temeljilo moje uvjerenje da treba imati svoje pare; da su svoje pare samo one u svom džepu i na računu sa tvojim imenom i sa pinom koji ti znaš; da su pare sloboda izbora; da su pare sloboda; da je sloboda dostojanstvo; da je dostojanstvo ono što se čuva i što ti daje vrijednost samoj pred sobom.

Kasnije sam odrasla, počela ponešto zarađivati, kupovala stvari koje mi trebaju i stvari koje mi ne trebaju, ali trebaju i mogu da poprave taj trenutak. Više nego što sam kupovala, željela sam štedjeti i ponešto i uspijevala. U međuvremenu sam pročitala Tri gvineje i Vlastitu sobu od Virdžinije Vulf. Sad su one temelj kako percipiram mnoge stvari i filter kroz koji provlačim razne situacije. Scene poput one u Azelu su se dešavale oko mene, a ja sam svaki put samo razmišljala koliko je sloboda beskonačno vrijedna, koliko je nema dok ne igraš taktično i sa samom sobom, dok se ne izboriš i dok je ne pružaš iz svojih ruku.

0 Shares