Call centar “Friedrich Hayek”

Toni i Hana su vršnjaci iz Bosne i Hercegovine: on iz Mostara, ona iz Sarajeva. Upoznali su se online, preko zajedničkog prijatelja sa Pala. Još se nikada nisu sreli, jer studiraju i rade u različitim evropskim gradovima. Laprdala i ljubitelji svojih mjesta i nauke, počeli su razmjenu pisama. Ovo je treće pismo u seriji Pisma iz dijaspore. 


Draga moja Hana,

Evo, potopljen snijegom, odmaram se uz čaj, i taman mislim na tebe. Na radiju kraj mene trešti The Velvet Underground, u mene Laurie Anderson u slušalicama, i dakako tvoje pitanje na umu. Da ponovim: „Je li to znači da, kako bih imala slobodu, a u isto vrijeme i zarađivala (i pazi, ovdje uopće i ne razmišljam o bazičnim humanim uvjetima koji su sve rjeđi kao što je zdravstveno i penziono osiguranje) – je li to znači da moram izmisliti svoj osobni život potpuno iz korijena i van svake strukture?“
Ovaj mjesec kao kolektiv svi mislimo o novcu (parama, džeparcu, kešu, kapitalizmu, studentskom životu, kako god hoces), ali meni još uvijek ono “Sloboda” odzvanja u ušima. Ponajprije, čini mi se da me danas drži razmišljanje o slobodi i novcu, slobodi i materijalnosti. Spominješ tu našu voljenu perferiju i pričaš o tome kako smo strukturalno uvjetovani da ne mislimo, da ne znamo, ili da ne brinemo. Međutim, mene duboko brine nešto što si u prošlom pismu dodirnula. Mene brine komercijalizacija u BiH, komercijalizacija periferije, njeno uvlačenje u prazne tokove uslužnog sektora. Živeći u anahronom svijetu, gdje edukacija i politika ne prate tehnološki i ekonomski napredak, mene zanima kako se pojam slobode podvija pod materijalnim.

Mislim da bismo vrlo lako ovdje mogli uzeti Friedricha Hayeka i druge neo-liberalne mislioce (Milton Friedman, na primjer). Njihova ideja svijeta je bila ta gdje tržiste „reigns supreme“ (vlada iznad svega). Sloboda po neo-liberalizmu se može postići samo radikalnim otvaranjem društva i politike tržisnim silama. Tu usvajaju klasično-liberalne ideje Johna Stuarta Milla, koji je govorio da Vlada treba samo čuvati gradane od drugih gradana (znaš za „The Nightwatchmen State“ – Državu čuvara) i ništa više. Na takvu filozofsko-ekonomsku podlogu, Hayek i ostali dodaju element tržista kao regulativnog principa društva i politike. Stvaranje slobode, dakle, se postiže otvaranjem kapitalnom tržištu i razmjeni dobara. Sloboda, uvjetno rečeno, jeste razmjena materijalnih dobara (pa molim te pogledaj 4 fundamentalne slobode EU: usluge, dobra, ljudi i kapital se moraju moći slobodno kretati na teritoriju EU-a pa se onda zamisli o neo-liberalnim projektima).

Neću ulaziti u kritike ovakvog pristupa u političkoj ili društvenoj teoriji, ali bih ti ispod volio brzo opisati kakav efekt ovo iznad ima na moje razmišljanje o našoj periferiji.

Na primjer, kada je McDonald´s prvi puta dosao u BiH (u Mostar je došao te jubilarne 2012. kad se i Mepas otvorio) sjećam se svojih kolega iz srednje škole koji su govorili da smo i mi “napokon” dio Zapada. Takvo nešto mi odzvanja i danas u glavi, kad se raja lagano sprema za otvaranja H&M-a u BiH (ili pak za nastanak neslavnog IKEA feminizma). Premda nam kupovna moć nije velika, komercijalizacija, čini mi se, zamjenjuje lokalne brendove i butike. Komercijalno ne moraš uvijek kupiti da bi ga imao, komercijalno usvajaš. U Mostaru, barem od onoga što sam ja vidio, male radionice izumiru dok se tržni centri šire, razvijaju i sa sobom nose komercijalnu kulturu. Zato danas kada pričam s ljudima doma ne mogu izbjeći “komercijalno”. Svaki centar, svaka tržnica, svaki kupoprodajni objekt emulira, kopira, prenosi scenarij komercijalne kulture (pa pogledaj razvoj pop glazbe u zadnje vrijeme- mislim da je nedavni intervju Ede Maajke u Nedjeljom u 2 veoma indikativan) – na šta raja brije danas? Na komercijalni rasta rap-elektro-pop s elementima turbofolka.

Nesrazmjer onoga što možemo kupiti podastire ono što je nematerijalno, ono za što se moramo boriti. Pod tim na um pada opstojnost lokalne kulture koju nekontrolirani turizam jede ili pak opstojnost političke slobode od koje nas komercijalna kultura sve više udaljava. Sve dok se ima za živjeti, nama je dobro. Podsjeća na ono „jedan odmor godišnje“ iz nekog drugog vremena (drugog?).

Što znači biti student u takvom sustavu doma, a što vani?
Za doma ne znam iz osobnog iskustva, ali iskustva prijatelja i članova obitelji mi ukazuju na sljedeće. Strukturalno naši učenici nisu podučavani da misle nego da usvajaju. Nisu podučavani da pišu i da kontriraju, da stvaraju agonizam i da otkrivaju aporije (ilitiga kontradiktornosti u argumentima). Njih podučavaju da uče, memoriziraju, pamte, usvajaju. I mnogi zbog toga pate. Biti student je nekako postalo stanje zaposlenosti (u nekim slučajevima stalno- ako znaš na što mislim), uloga studenta kod nas danas je postala profesionalna (koliko kafića/restorana nude studentske popuste?). Završi srednju i na faks – ili propadni. Ali faks je danas postao puno više nego inače, sredstvo vladajuće klase koje mediokritizira, umoljava i pasivira.Vani se osjeti jedan drugačiji sustav, ugrožen također, ali još uvijek živ i vitalan. Osjeti se neka vrsta bezobraznosti misli i neapologetičnosti. Tu se bunt izražava protiv dominantnih političko-društvenih teza, a ne kao dio njih. Također se osjeti solidarnost društva prema studentima (ne samo u formi popusta na usluga, koji su nerijetki) nego i jedna vrsta političke potpore nezavisnosti misli. Ne bih rekao da je bolje (ako pod bolje mislimo na superiornije), ali te sigurno puno više izaziva, draži i tjera da misliš.

Draga Hana, eto, ne znam jesam li uopće odgovorio na tvoje pitanje. Mislim da svoj život ne možeš izmisliti izvan svake strukture, to je naprosto nemoguće, pogotovo ne u modernom društvu. Međutim, još uvijek možeš odlučiti kako želiš participirati u razmjeni dobara, u tržištu. Rad u „call centru“ je zasigurno nesretna forma svega toga, ali on ne mora biti stalan. Svaki rad je društveni proces, ovisi poglavito o nama kako ćemo ga na kraju kanalizirati i usmjeravati. Mislim da, barem u mom i tvom slučaju, neka vrsta oslonca na aktivizam nije na odmet, pogotovo kada se svaki dan osjećamo intelektualno truhlo, bez gelendera intelektualnog svijeta. Upali Rernu, peci pitu, biti ce vruće.