Crtice iz dijaspore: Krađa

Početkom februara u Austriji je otvorena Selektivna izložba radova savremene bosanskohercegovačke arhitekture. Kao jedna od organizatorica, pozvala sam i kolege iz biroa da dođu na otvaranje izložbe. Došli su svi – oni, prijatelji, poznanici, gomila drugih ljudi, i bilo nam je super. Primijetile smo da je na otvaranju bilo mnogo domaćih ljudi, i bile smo ponosne što smo domaću arhitektonsku scenu predstavile internacionalnoj publici, te omogućile razmjenu iskustava i kontakata. Sutradan na poslu prepričavamo dojmove o izložbi i novom fantastičnom bh. brendu eurokrema, i posmatramo najstarijega šefa kako nasekirano priča na telefon, ne naslućujući šta se dešava. Uskoro saznajemo – na sinoćnjem otvaranju izložbe, neko mu je iz torbe ukrao kovertu sa pozamašnom svotom novca koju je prije toga dobio od banke. U Sarajevu me ta vijest ne bi šokirala, samo rastužila – ovdje sam ipak u stanju totalne nevjerice i neizbježnog stida što se to desilo na jednom bosanskom eventu. Pretražujemo fotografije i kante za smeće oko mjesta održavanja, glumimo detektive u nadi da ćemo nešto pronaći – bezuspješno. Prisustvujem sceni u kojoj šef prijavljuje pljačku policijskom službeniku; službenik koluta očima sugerirajući glupost mog šefa koji u prostoriji punoj Balkanaca ne čuva novac pod katancem. Uvijek osjećam stid kad neko iz BiH uradi neku glupost ovdje, što je vjerovatno jedini pokazatelj moje nacionalne pripadnosti. Zaglušujući zvuk lupanja mog srca prekida šefov monolog o ksenofobiji, sve popularnijoj desničarskoj struji i nacionalnoj strukturi grada. Službenik odlazi nedotaknut ovim temama. Drugi šef ima odbrambenu teoriju za nas – da je novac ukrao neko od beskućnika koji su ušli na izložbu da se ugriju i počaste rakijom i baklavom. To zvuči smisleno, i hvatam se za njegovu teoriju kao za slamku spasa od same sebe i vlastitih iskustava i predrasuda – a lako ću za policijske službenike.

Premotati traku 3 godine unatrag

Kad sam tek doselila u ovu, četvrtu  po redu državu u kojoj isprobavam život, morala sam pohađati kurs njemačkog jezika i steći jasno određeni nivo znanja da bih mogla nastaviti sa odabranim akademskim radom. Sa mnom je u grupi na kursu bilo još dvadesetak ljudi, uglavnom Balkanaca, i prvi šok je za mene bio da većina tih ljudi izvrsno poznaje njemački jezik, a na kursu se pretvaraju da ga ne govore, da bi mogli tri ili četiri semestra na osnovu sudjelovanja u nastavi imati boravišnu dozvolu. Njihov način ispravljanja kosmičkih nepravdi i borbe za jednake prilike koje su im uskraćene – trebalo mi je malo vremena da ga prihvatim, ali konstantno bockajući osjećaj privilegiranosti me natjerao da učim o njihovoj snalažljivosti i kakvom-takvom revoltu. Još jedna neobična stvar, a koju sam u periodu privikavanja na novu sredinu saznala, bila je da poznanik iz BiH krade bicikla, prefarbava ih ili dorađuje, te nakon toga prodaje, i od toga finansira svoj studij. Nedugo zatim, grad u kojem živim potresla je tragedija – na jedno subotnje poslijepodne, vozač je nasumično gazio pješake po glavnoj ulici, usmrtivši i povrijedivši mnoge svoje sugrađane. Nakon što se otkrilo da je vozač rođen u BiH, na kursu je započeta višesedmična tema o individualnoj odgovornosti svakoga od nas za kolektivni imidž imigranata s Balkana. Da li je iko od nas dužan (i kome?) da se bori protiv stereotipa o nekoj zajednici kojoj pripadamo? Da li želja da pripadamo (ili ne pripadamo) određenoj zajednici utiče na deformacije unutar naših identiteta? (Joj, imala sam profesora u Sarajevu koji se silno trudio da priča jezikom hrvatskog standarda – isključivo jer mu je zvučao profinjenije, ali često bi mu se potkrao neki lokalizam iz ruralne istočne Bosne pa bi i sam u nevjerici zastao nad autogolom.) Da li ćemo se namjerno početi ponašati kontra svojim željama da bismo se distancirali od drugih ljudi koje, između ostalog, krasi i slično ponašanje?

Na koji način se identitet jedne individue kasnije tumači u kontekstu čitave zajednice zavisi od oka (i objektivnosti) posmatrača. Odbijam odgovornost predstavljanja ikoga ili ičega; na isti način na koji se ne želim truditi više samo zato što sam žensko, ne želim ni ispravljati krive Drine nekih ksenofobnih zapadnjaka. Ne želim da me bude stid ako neki Bosanac ukrade nešto, niti želim biti ponosna kad na osnovu iskustva sa mnom generaliziraju sve Bosanke. A kako to postići? Treba mi sada neki Dalilin tekst koji objašnjava zašto i kako.

0 Shares