Crtice iz dijaspore: Čokoladica

Čekam svoj red na kasi poznatog lanca supermarketa u Austriji. Kupila sam više stvari nego što mogu sama ponijeti, jer znam da će mi sutra biti mrsko poslije posla svraćati u dućan, i kalkuliram u glavi šta od povrća mogu staviti u ceker da se ne zgnječi, a šta u ruksak – da mi ne može uprljati ostale stvari unutra. U Sarajevu je bilo lakše – namirnice su kupovali i donosili mama i tata, a tik ispred haustora su bili granap (vruće kifle), improvizirani štandovi (domaće voće i povrće) i supermarket (sve ostalo). Jednom smo skupili one nagradne naljepnice u supermarketu i dobili tavu – toga se sjećam dok mi kasirka u austrijskom supermarketu ubacuje srećku u ceker. Srećka je dio njihove trenutne nagradne igre – ako potrošiš određeni iznos, dobiješ srećku, i kad je otvoriš – unutra piše da li si dobio nagradu ili ne, to je iznenađenje (ja sam dobila čokoladicu i mnogo sam se obradovala toj navlakuši. ).

Platim i prebacim se pored izlaza da u miru prerasporedim namirnice, jer me na kasi uhvatila standardna panika da iduća osoba u redu mora čekati na moje traženje novčanika/trpanje u ceker i ruksak/nasilno zakopčavanje prepunog ruksaka. Dok guram brokulu u pretinac i rondam jer nisam vidjela da je požutjela s jedne strane, pola metra od mene se razvija prava drama. Naredni kupac je, kao i ja, dobio srećku, ali iz nekog razloga je to veliki problem i on zove menadžera, a dijete mu vrišti iz obijesti. Mahaluša u meni naćuli uši, kad ono – k’o da sam kod kuće: nagradna igra austrijskog supermarketa vrijeđa njegove religijske osjećaje. Naime, njegova religija brani igre na sreću, i nije mu se dopalo što mu neko bez odobrenja u kesu ubacuje srećku. Dolazi menadžer, izvinjava se, obećava da se neće ponoviti. Kao dodatni znak izvinjenja, daje mu čokoladicu za dijete, istu onu koju sam ja dobila na srećki prije njega. Ovaj prihvata, svi odlazimo kući, ja vadim telefon iz džepa da nazovem mamu i ispričam joj: jednom sam i ja svjedočila onome što ona gleda svaki dan.

Nakon razgovora s njom, a i svaki dan, ja mislim o sljedećem:

Prestanemo li ikada razmišljati o domu i porediti ga sa novim mjestom gdje živimo?

Da li, bez obzira na specifične karakteristike zemlje porijekla i zemlje novog prebivališta, ikad prestajemo instinktivno porediti te dvije sredine u svakodnevnim situacijama? Ne. Jednim dijelom jer (svjesno ili podsvjesno) pokušavamo sebi ili drugima opravdati odluku da ostanemo/odemo natrag, a drugim dijelom jer nas nova realnost iznenađuje u svojoj drugačijosti ili istosti.)

Kome ba mi da se prilagođavamo?

Pokušavši raspraviti ovaj slučaj s prijateljima, načeli smo po ko zna koji put teme poput regresivnosti ljevice na zapadu, antologijske fraze „kome ba mi da se prilagođavamo“, islamofobije, rada Ayaan Hirsi Ali, Charlie Hebdoa i slučajeva u kojima se naš identitet sukobljava sa kolektivnim identitetom nove države prebivališta, te prava i zakona koji uređuju ishode tog sukoba. Banalno (ili ne) histerisanje za kasom u dućanu uskoro je u našoj diskusiji preraslo u primjer prošlogodišnjeg problema roditelja u Švicarskoj koji nisu dozvoljavali kćerkama da pohađaju nastavu iz tjelesnog odgoja na bazenu, s argumentom da to ograničava njihovo ispoljavanje religije.

Šta ne smijemo tolerirati?

Gdje je granica između političke korektnosti i toleriranja netolerancije? Koliko se brzo ona pomjera populističkom retorikom, i smije li se dozvoliti da platforma za ukazivanje na probleme integracije bude uglavnom s desne strane političkog spektra, znajući da će tada biti iskorištena kao gorivo segregacijskoj agendi?

Bil’ se kući tako ponašala?

U kojoj smo mjeri na identičan problem osjetljivi i spremni reagirati u zemlji odakle dolazimo, a koliko u zemlji u koju smo došli – i kako nam pravni okvir uređenja te zemlje pomaže u tome?

Kako odabrati pravu zemlju?

Da li je izbor zemlje u koju smo otišli / želimo otići uslovljen tamnošnjim značenjem slobode u kontekstu multikulturalnosti, religijskog fundamentalizma, političkog ekstremizma i migracija? Ja mislim da jeste.