Džeparac sarajevskih studenata: Amila

Ovo je treći dio u serijalu o džeparcu koji ovaj mjesec objavljujemo na Rerni. Čitajte nastavke u sljedećim danima!


Razgovarala sam sa nekoliko studenata i studentica o njihovom džeparcu.

“Jutros mi ispala plomba. Kaže zubar da moram liječiti ovaj zub i da to košta 80 maraka. Poslije će mi staviti nadogradnju, to je još 80, ko meni.

Otac radi u Njemačkoj, na baušteli. Već tri mjeseca nema posla, eno ga kod kuće, na selu. Moji ne vole telefone, nemaju internet u kući, nema Facebooka i toga. Kad ih zoveš, moraš utrefiti kad su u kući pa da ti se jave na mobitel koji je zapravo kućni. Ali zadnji mjesec dobit ćeš ih u bilo koje doba jer nosaju mobitel gdje god maknu. Pojačali su zvono na maksimalno, čekaju neće li ga pozvati na posao ponovo. Ali brojevi sa čudnim pozivnim ne zvone već tri mjeseca.

Ušteđevina je pri kraju. Nena svako malo pita: Je li se to izgradila Evropa? Niko joj ne odgovara.

Sestra i ja stanujemo u Sarajevu. Ona radi, završila je Elekrotehniku, bila među najboljima. Našima bila ponos. Zadovoljila sve kriterije. I zaposlila se. Plata 600 maraka. 200 na gorivo, 400 za život. Živimo u garsonjeri, dijelimo sobu i sve ostalo; male su režije. Gazda je dobar čovjek, sačeka nas sa kirijom.

Ja studiram Komparativnu književnost, prva godina master studija. Na prvoj godini sam od 8 do 8 bila na fakultetu. Poslije dođem kući, operem, skuham večeru jer sestra ne može preumorna s posla, i tad je dan već gotov. Nikad nisam uspijevala imati vremena za posliće kao neki drugi studenti. Jednostavno sam fakultet shvatila ozbiljno, a silabusi su opširni – ponekad sa po 100 knjiga za jedan predmet; književnost zavodljiva a životni troškovi neumoljivi. Ja među njima, osciliram, klatim se.

Raspuste provodim kod svojih na selu. Život na selu kad ne radiš nije ništa jeftiniji od života u gradu kad radiš. Odem kod njih čim završim ispite, uglavnom na prvim rokovima očistim sve, pomažem oko krava, kupim sijeno, muzem, kopam, sijem, njegujem baštu… Vidiš, ljeti zna proći mjesec dana da ne odem u prodavnicu, nego umjesto u Konzum i Bingo idem u baštu i iz nje kuham doručak, ručak, večeru. Zar to nije fascinantno iz ove gradske perspektive?! Ponekad se pitam i zašto studiram i trošim od roditelja pare kad vjerovatno neću naći posao, zašto ne sijem povrće i ne prodajem i tako zarađujem za život. Ali ja znam da u našem društvu takve ljude potcjenjuju, a zar nije umjetnost uzgajati biljke isto kao što je umjetnost i crtati? Zašto su jedni cijenjeni, a drugi ne? Vjerovatno da su i drugi cijenjeni, provela bih život u odgajanju biljaka i životinja, čitala za sebe, polagala pred sobom, bez ikakvih rokova i zamajavanja.

Hoćeš da ti kažem za kraj jednu svoju mudrost koja je proistekla iz mog četverogodišnjeg iskustva života u gradu: Danas nisam dorasla ni selu ni gradu! Prosto me je društvo natjeralo da svoju životnu stazu promijenim u neku drugu na kojoj ne mogu u potpunosti da se snađem a i ona prva kao da se svakim danom sve više otima ispod nogu.”

Troškovi

Iz ovog serijala

81 Shares