Džeparac sarajevskih studenata: Ilma

Ovo je četvrti dio u serijalu o džeparcu koji ovaj mjesec objavljujemo na Rerni. Čitajte nastavke u sljedećim danima!


Razgovarala sam sa nekoliko studenata i studentica o njihovom džeparcu.

Hajde da ti odmah nabrojim sve šta sam radila otkako studiram. Znači ovako: radila sam u pekari, na izborima (i za stranke iako nisam članica nijedne i za koaliciju Pod lupom), prala sam prozore za dnevnicu, čistila kuće za dnevnicu, čuvala mačke, prodavala Avon šminku iako ja ne volim šminku. Uglavnom, sve što se nudilo, a moglo se obaviti vikendom, preko raspusta ili poslije nastave –

priča mi studentica pete godine Medicine. Ima prosjek ocjena 9. Ima i stipendiju, ali ona je nedovoljna za upisninu od 3 000 i porodicu sa mjesečnim primanjima od 500 KM. Od stipendije koja iznosi 100 KM mjesečno pomaže i sestri na Saobraćajnom fakultetu da se školuje.

Kada je upisala prvu godinu fakulteta, primljena je u samofinansirajuće i plaćala je upis godine 6 000.

To je ogroman pritisak, to je nešto skoro neizdrživo. Moraš učiti, vozariti do faksa skoro sat i pol svaki dan, ići na prakse, preživjeti pauze između predavanja, položiti tolike ispite i toliko gradivo, a znaš sve vrijeme kakva je situacija u kući i da se oni svi žrtvuju za tvoj studij. Ponekad se zatvorim u sobu da učim, ali samo sjedim tu satima i plačem.

2012. sam prvi put pokušala upisati Medicinu i primljena sam u samofinasirajuće. Upis je tada koštao 3 000 KM. Mama je tada čuvala neku staru ženu koja je bila bolesna i svi smo znali da njen posao može da umre svakog trena. Otac je radio dobar posao, jedine dvije godine u njegovom životu kada je imao dobar posao i dobru platu. Održavao je baštu nekim bogatašima u Sarajevu. Govorio im je da ribe u bazenu neće preživjeti zimu, da voda mora proticati. Nisu ga poslušali, došla zima, bazen smrznuo, ribe pomrle. On dobio otkaz i ja odlučila da ću tu godinu pauzirati i pokušati sljedeće da upadnem u redovne. Sljedeće godine budem jako blizu cilja, ali opet završim kao samofinasirajuća. Sada je cijena duplo veća – 6 000. Tada se mama dokazala kao kraljica – rekla je da ćemo jesti kuhani krompir ako treba ali da ću se ja školovati.

Već na prvoj godini sam imala prosjek preko 8, ali dekanesa je rekla da nas ne mogu prebaciti u redovne jer nas je puno, da fakultet to ne može podnijeti. A mi možemo, je li?

To ljeto sam radila u pekari, 9 sati, svaka druga nedjelja slobodna, i to sve za 500 KM. Imala sam hranu kod njih, ali često nisam imala vremena da je pojedem nego sam je nosila kući. Ljudi su mi ostavljali bakšiš, ali gazda je vrlo često na kraju moje smjene nalazio da mi fali pazara pa mi uzimao od bakšiša. Kasnije sam bakšiš stavljala u džep, a ne na stranu u kasi. Jedna drugarica mi je pričala da je čitala knjigu o novinaru koju se prerušio u Turčina u Njemačkoj 80-ih godina prošlog vijeka i da se zaposlio u McDonaldsu. On je tu opazio kako izgledaju uniforme radnika – nisu imale džepove da ne bi mogli bakšiš stavljati u njih nego sve u kasu. Zamisli!

Kad završim faks voljela bih da ostanem u Bosni. Ponekad kad mi prekipi od svega, poželim da odem u Njemačku, zaradim lovu i dam svojima 10 000 i naredim im da ih sve potroše na najveće gluposti, da jedu morske plodove, da ih kuhaju i daju mačku!

Troškovi

Iz ovog serijala

98 Shares