Džeparac sarajevskih studenata: Uvod

Ovo je uvod u serijal o džeparcu koji ovaj mjesec objavljujemo na Rerni. Čitajte nastavke u sljedećim danima!


Obrazovanje u BiH nije besplatno. Posebno fakulteti nisu. Sjećam se kada su se odvijale javne rasprave za novi (posljednji) Zakon o visokom obrazovanju i kada je tadašnji premijer Kantona Sarajevo za govornicom u Denakatu UNSA objašnjavao kako treba povećati ulaganje u fakultete koji obrazuju programere i slične struke, a smanjiti ulaganje u Filozofski jer kad se zaposle i jedni i drugi, oni koji rade kao programeri pune budžet jer dobro zarađuju, a oni sa Filozofskog baš i ne. To mi je zvučalo tako strašno, hladno, neljudski, jezivo. Humanističke nauke padaju na svakom testu kapitalizma; a  loše su ako ne padnu jer malo čega je humanističkog u kapitalizmu.

I tako, svi kalkulišu sa parama. Premijer sa parama svih nas, zaposleni sa platama, nezaposleni kako znaju i umiju, a studenti sa džeparcem.

Uvijek me zanimalo kako raja koju sam viđala po hodnicima i kafiteriji dolazi do para i uvijek mi je bilo zanimljivo slušati kad kalkulišu koliko se za šta može potrošiti, zaraditi. Uvijek me ljutilo kad pričaju da ih neko izrabljuje za male pare. Kasnije sam slučajno nabasala na nešto prezanimljivo – članak iz 1966: Na što najviše troše novac mladi radnici. Na primjeru ovog teksta koji je uradila Daška Kozjak za “Plavi vjesnik” razgovarajući sa mladim zaposlenicima zagrebačke tvornice “Nada Dimić” jasno se vidi kako su stvari slične i danas, kako su mladi uvijek bili bare-bare, voljeli modu, muziku, djevojke i momke i kako je vazda falilo para za sve te ljubavi.

Tako, naprimjer, električar Nino Vale je novinarki rekao da je od posljednje plate kupio “dva para cipela sa tupim špicom, tamnoplavi šuškavac s uloškom, kapu šiltericu (grobarsku)”, da osim na modu troši na kino, utakmice i ples i  da svakog mjeseca malo pogura sestru. Pavao Šušnjar kaže da obavezno kupuje konfekcijsku robu, da je digao kredit za Varteks odijelo iako mu je plata mala a on je “više gladan nego sit”. Ankica Duvnjak se tek zaposlila i početnička plata joj je mala, ali svakog 1. ide na selo kod svojih i donosi krompir, jaja, pile. Od posljednje plate je kupila budilicu da ne zakasni na posao. Ankica Kobešćak je rekla da troši za hranu i odijevanje i da je “kupila vunu za poluver (Tetovku), kišobran sam kupila. (…) Čarape, čarape, one su moja bolna tačka.”

Preporučujem da pročitate ovaj članakMene je inspirisao da pitam nekoliko studenata i studentica sarajevskog Univerziteta o tome kako oni dolaze do svog džeparca i na šta ga troše što ćete uskoro moći čitati na Rerni.

31 Shares