Ema o slobodi

Ema je osamnaestogodišnja srednjoškolka iz Sarajeva. Rekla je da bi rado i dalje diskutovala o slobodi sa svima koji joj se žele javiti preko Rerne. Sa njom mi je bilo interesantno razgovarati o slobodi jer smo se upoznale kada je bila djevojčica, a nastavile družiti tek nedavno, nakon što smo shvatile da slično promišljamo svijet.

Našle smo se u jednom lokalnom kafiću sa lošim grijanjem, jeftinom kafom na koju se dugo čeka, zvucima Jale i Maja-bebe koji uspješno nafuravaju studente okolnih privatnih fakulteta da se nema života za dangubljenje nad knjigom jer treba praviti pare i zavoditi tijelom izvajanim po teretanama.

Kaže mi da je njoj sloboda vezana za prostor više nego i za šta drugo. Da izvinem, ona ne može ni u wc svugdje, a ni u svojoj kući ako tu ima drugih, nebliskih ljudi jer ljudi čine prostor, a on je drugačiji ako se unutar njega promijeni grupa ljudi koja ga čini.

Kaže da je sloboda najveći uspjeh čovječanstva. Što je više slobode garantovano, to je ljudski rod postajao uspješniji, ljudskiji, dostojanstveniji i dostojniji poštovanja. Tako ona svojom najvećom srećom u životu, onim na šta nije mogla uticati ali joj se dobro poklopilo, smatra to što se nije rodila u 15. stoljeću u Italiji, što se nije rodila do 19. u Evropi, što se nije rodila kao Crnkinja u Evropi i Americi do prije 100 godina i što se uopće nije rodila u Aziji i Africi nego u Evropi koju najviše cijeni jer Evropa ima potencijal da svima pruži slobodu za kojom žude a njoj je kulturološki bliska; doduše, moglo je njeno rađanje biti i malo zapadnije ali dobro je. Zato se ona trudi i nastavit će se zalagati cijeli život da ni ona, niti bilo ko od njenih sugrađana i sugrađanki ne izgubi slobode koje su joj garantovane u BiH.

Njoj su laprdanja priče da je sloboda u nama samima: jest vraga, osjećaj ti slobodu ako te policija tjera i pritvara jer protestvuješ za nešto, ako šefu na poslu ne smiješ reći da nije pošteno da ti plaćaš ako neko nešto ukrade a on je vjerovatno osigurao trgovinu, ako u školi šutiš a grizeš se što neko nekog maltretira i ismijava, a znaš da ako išta uradiš postaješ sumnjiv i stvaraš sebi neprijatelje…

Sloboda je čista i potpuna kad čovjek u njoj prestane razmišljati da li je slobodan, misli ona. Naprimjer, njena soba je mjesto njene slobode, a to je tako jer je to njoj poznat prostor u koji niko ne zalazi sa namjerom da ga mijenja, da kritikuje šta je u njemu i kako to sve izgleda; ni nju kako sjedi, kako leži, gricka li nokte ili čopa nos. Škola nikad neće biti njena soba, a trebala bi. Školu boli briga kako joj je sjediti u malim klupama sa krivom kičmom jer je naglo izrasla i nije se stigla snaći sa tom visinom koja ju je zatekla odjednom. Ni država nije njena soba jer u njenoj sobi se može plakati ako se tako osjeća, a na gradskom trgu ne može jer vlast želi da tu vidi sretne nasmijane ljude da bi mogli reći: Vidi Svijete, ovo je naše čedo, mi ga njegujemo pa je ovako veselo!

Pokušava mi objasniti šta je sloboda – to je sve suprotno od zatvorenosti, nelagodnosti, tjeskobe, pritiska, ograničenosti. Potpuna sloboda je kad sam vani, na livadi, samo sa prijateljima ili sama, kad niko ne čeka da dođem, da ga nazovem, kad ja nikog ne čekam da dođe, da me nazove. Ja mislim da se sloboda čuva i dobiva tako što se izbjegava sve što je suprotno od nje. Ali ne tako da neću izaći na proteste jer mogu završiti u zatvoru, nego tako što ću glasati pametno za ljude koji nikad neće dozvoliti da iko ide u zatvor jer je javno rekao da želi nešto drugačije; tako što ću pisati o tome makar po svom Facebooku i što ću pričati sa rajom da je naše građansko pravo da iskažemo nezadovoljstvo radom ljudi čiji je posao da nam omoguće dostojanstven i smislen život. Tako i za druge stvari, moja sloboda će biti veća ako ostanem zdrava i ako ne budem ovisna ni o čemu. Vidiš, meni je pravo glupo kad raja partija i kad nagovaraju druge da uzmu neku drogu i glavni argument bude: Hajde ba, jednom se živi. Meni je to baš kontraargument za drogiranje. Da se živi više puta, imalo bi smisla i neke računice da jedan potrošimo na eksperimentisanje i utrošimo vrijeme da budemo nesvjesni ili polusvjesni.

Nastavile smo pričati gdje je ona razvijala svoj osjećaj za slobodu. Kaže kroz čitanje knjiga, gledanje filmova i posmatranje ljudi i njihovih međuodnosa. Tu je vidjela da neki ljudi kada žele da povećaju svoj moć, umanje slobodu i osjećaj za slobodu kod drugih. Taj proces kako se nekome ukida sloboda joj je naročito zanimljiv; shvatila je da je najopasnije i najpogubnije za pojedinca ako mu se ukidanje slobode predstavi kad nešto prirodno i kao neki prirodni slijed stvari pa onda on još treba biti ponosan i počašćen što mu je sloboda ograničena. Gledala je neke dokumentarce o Indiji i o kastama, kaže da nije mogla da vjeruje da neko može prihvatiti da bude na razini psa samo jer se rodio u nekoj porodici, a i kako oni drugi mogu dozvoliti da ljudska bića oko njih žive takvim životom. A onda se sjetila Roma iz svoje škole koji jedini od svojih 4 braće i sestara ide u školu, i toga kako mu nastavnici poklanjaju ocjene što ona ne misli da je dobro, nego je ponižavajuće – tako mu pokazuju da je manje vrijedan i manje sposoban pa da kriteriji koji važe za “pametnije” ne važe za njega.

Muzika je postajala sve glasnija i bilo je sve teže razlučiti Emine zaključke i razmišljanja o slobodi. Odlučile smo da odemo ali da ćemo od sada češće ići na kafe, razmjenjivati promišljanja, preporučavati jedna drugoj knjige i filmove.

Vidiš, ne može čovjek tako lako biti slobodan. Ja bih da još pričamo a ovdje bučno, vani hladno. Vazda tako nešto fali, a sloboda bi bila da možeš pričati kad hoćeš, gdje hoćeš i sa kim hoćeš; i tako u svemu, ali opet…

Lejla Reko