Goražde: prva slika

Nermin se iz Chicaga, nakon završetka studija, vratio u Goražde. 


Kada je imperator Teodozije konačno podijelio veliko Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, teško da je mogao znati da će ta novouspostavljena granica, koja je većim dijelom pratila tok rijeke Drine, imati takve dalekosežne posljedice. Tako je caru koji je kršćanstvo uspostavio kao jedinu zvaničnu vjeru carstva čiji su osvajački pohodi često otpočinjali sa svečanim otvaranjem vrata hrama boga Marsa, dopalo i to da, makar simbolično, posije sjeme kasnije Velike šizme između pravoslavlja i katoličanstva, grčkog i latinskog nauka vjere Sina čovječjeg.

Nije mogao znati ni da će ta uvijek varljiva linija igrati đavolske igre s najmanje „jednim starim i uglednim kraljevstvom“ koje će nekoliko burnih stoljeća kasnije nastati na ruševinama provincije Ilira, neprestano dajući toj ogromnoj zmiji  nedovoljni danak u krvi. Najzad, nije mogao znati da će i na takvoj nemirnoj granici, Minotauru svih granica, nastati i rasti gradovi podijeljeni rijekom Drinom, stražari i stradalnici u mnogim ratovima svekolikih carevina i ostalih državnih i polu-državnih tvorevina; gradovi koji iznova gledajući kako se u gordoj zelenoj rijeci gase svijetle „luče“ osvajačkih ambicija samoumišljenih Agamemnona koji ne vjeruju u međuprostore i međupostojanja, bivaju svako malo primorani da historiju dijele na prije i poslije rata.

No, prije nego me ciničniji čitaoci zamisle s dvometarskim brcima kako zabačene glave šaram po guslama i pjevam gnjev ovog ili onog homerskog junaka, dopustite da napustimo taj pseudo-andrićevski, crnom linijom podijeljeni svijet i vratimo se u naše konfuzno, dapače tranzicijsko (primijeti moju ironiju, o čitatelju!) ovidijevsko šarenilo.

Jer jedan od takvih, gore šturo opisanih gradova jeste i moje Goražde, Goražde koje, čini se, nestaje, smanjuje i topi. „Bio jednom jedan grad i onda ga više nije bilo“ – i mada panegirici i žalopojke razloge za to mogu objasniti jednako koliko i slike Alfreda Dehodencq-a mogu objasniti pad Granade, nisam mogao početi priču o svom gradu bez somnolentnog prizivanja onoga što vjerovatno svaki Goraždanin osjeća kao stalnoprisutnu sjenu svih naših problema, a to je – neizvjesnost. Neka mi oproste sveznajući empiristi, ali čini se da je upravo to gorki sok koji napaja korijen svih razloga zbog kojih mladi napuštaju Goražde, ne kao brod koji tone, već kao brod koji plovi prema obali čiji su grebeni i hridine neiscrtane na mapi. Vjerujem da se u tome bitno ne razlikuju od ostalih svojih sugrađana, ali su neke slutnje ovdje na drinskim Delfima, možebit’, jasnije. Zato ćemo, slijedeći neujednačeni Pitijin stil, u nekoliko crtica pokušati pojasniti, dočarati, naslikati, poneke od razloga zbog kojih Venecija-Goražde tone.