Goražde

Nermin se iz Chicaga, nakon završetka studija, vratio u Goražde.


Kada je imperator Teodozije konačno podijelio veliko Rimsko Carstvo na Istočno i Zapadno, teško da je mogao znati da će ta novouspostavljena granica, koja je većim dijelom pratila tok rijeke Drine, imati takve dalekosežne posljedice. Tako je caru koji je kršćanstvo uspostavio kao jedinu zvaničnu vjeru carstva čiji su osvajački pohodi često otpočinjali sa svečanim otvaranjem vrata hrama boga Marsa, dopalo i to da, makar simbolično, posije sjeme kasnije Velike šizme između pravoslavlja i katoličanstva, grčkog i latinskog nauka vjere Sina čovječjeg.

Nije mogao znati ni da će ta uvijek varljiva linija igrati đavolske igre s najmanje „jednim starim i uglednim kraljevstvom“ koje će nekoliko burnih stoljeća poslije nastati na ruševinama provincije Ilira, neprestano dajući toj ogromnoj zmiji  nedovoljni danak u krvi. Najzad, nije mogao znati da će i na takvoj nemirnoj granici, Minotauru svih granica, nastati i rasti gradovi podijeljeni rijekom Drinom, stražari i stradalnici u mnogim ratovima svekolikih carevina i ostalih državnih i polu-državnih tvorevina; gradovi koji iznova gledajući kako se u gordoj zelenoj rijeci gase svijetle „luče“ osvajačkih ambicija samoumišljenih Agamemnona koji ne vjeruju u međuprostore i međupostojanja, bivaju svako malo primorani da historiju dijele na prije i poslije rata.

No, prije nego me cinični čitaoci zamisle s dvometarskim brcima kako zabačene glave šaram po guslama i pjevam gnjev ovog ili onog homerskog junaka, dopustite da napustimo taj pseudo-andrićevski, crnom linijom podijeljeni svijet i vratimo se u naše konfuzno, dapače, tranzicijsko (primijeti moju ironiju, o čitatelju!) ovidijevsko šarenilo.

Jer jedan od takvih, gore šturo opisanih gradova jeste i moje Goražde. Goražde koje, čini se, nestaje, smanjuje se i topi. „Bio jednom jedan grad i onda ga više nije bilo“ – i mada panegirici i žalopojke razloge za to mogu objasniti jednako koliko i slike Alfreda Dehodencq-a mogu objasniti pad Granade, nisam mogao početi priču o svom gradu bez somnolentnog prizivanja onoga što vjerovatno svaki Goraždanin osjeća kao stalnoprisutnu sjenu svih naših problema, a to je – neizvjesnost. Neka mi oproste sveznajući empiristi, ali čini se da je upravo to gorki sok koji napaja korijen svih razloga zbog kojih mladi napuštaju Goražde, ne kao brod koji tone, već kao brod koji plovi prema obali čiji su grebeni i hridine neiscrtane na mapi. Vjerujem da se u tome bitno ne razlikuju od ostalih svojih sugrađana, ali su neke slutnje ovdje na drinskim Delfima, možebit’, jasnije. Zato ćemo, slijedeći neujednačeni Pitijin stil, u nekoliko crtica pokušati pojasniti, dočarati, naslikati, poneke od razloga zbog kojih Venecija – Goražde tone.  

*

Kada se 1600. godine poslije rimskog cara Teodozija, u američkoj vojnoj bazi Dayton, iscrtavala neka dotad neviđena mapa Bosne i Hercegovine, poseban problem predstavljao je slučaj Goražda. Jer šta da se radi s tom tačkom zelenila u moru novonastalog crvenila (kako to često predstavljaju etnografske karte BiH), „zaštićenom zonom“ koju je u slučaju da se rat nastavi svakako čekala sudbina nekih drugih, isto tako „zaštićenih zona“? Insistiralo se na tome da Goražde „s pravom“ pripada Republici Srpskoj, ali bez obzira na sve pritiske, Grad heroj (kako mu bez greške tepaju tokom izbornih kampanja, ali i kako on sebe s pravom nekad zove) ostade u Federaciji i postade, kako će se to kasnije pokazati, slijepo crijevo iste te administrativne monstruoznosti. Mladić imena Ratko nije dočekao da se ispuni njegova srebrenička zdravica: „Ovako ćemo, akobogda, i u Goraždu“.  

 

*

Prvi i vjerovatno najveći val postratnog iseljavanja bilježi Goražde u prvim godinama nakon rata. Razlog nije tako intuitivno jasan kao što se to može učiniti, naime, tokom rata u Goraždu je, zajedno s lokalnim stanovništvom koje nije prelazilo brojku od trideset hiljada boravilo i još toliko izbjeglica pristiglih iz čitave nesretne Istočne Bosne i nesretnijeg Podrinja. Grad na Drini nije mogao izdržavati toliko stanovništvo, pogotovo nakon što je njegova prijeratna industrija (dovoljno je spomenuti fabriku „Azot“) bila uglavnom uništena. Nastupio je egzodus svih onih čiji su gradovi bili pomno „očišćeni“; tih prvih godina nakon rata Turcima [sic] jednostavno nije bilo mjesta u Foči, Višegradu, Čajniču, Rogatici itd. A zajedno s njima odlazili su i Goraždani, praveći ili šireći bosanske kolonije u Njemačkoj, Švedskoj ili Sjevernoj Americi. Nisu, kao nekad grčki kolonisti, nosili sa sobom sveti plamen matičnoga grada kojim će zapaliti prvo ognjište u terri incogniti, barem ne onaj koji se okom može vidjeti.

*

Neka nasumična sjećanja iz tih za mene dalekih i čudesnih godina: grmljavina vojnih helikoptera, rupe na svakoj zgradi u gradu, ostaci metaka na putu, vojne čizme moga oca i miris onog crnila kojim ih je precizno, metodički mazao, Mumijevi, prvi odlazak u Sarajevo i moja nevjera da postoje i druge rijeke osim Drine, UNPROFOR i marširanje sinova zapadne civilizacije čije su predrasude, nadati se, razbijali ovi hodajući oksimoroni, žive negacije Huntingtonove teorije… – digresija: kada je pred kraj rata jedan prestrašeni pilot NATO-a završio u komandi ARBiH nemalo se iznenadio kada je vidio da se među vojnicima uveliko sluša najnoviji album Pink Floyd-a; kažu da je bio „Lost for Words“. Digresija druga: strani vojnici bi ponekad marširali i pored naše kuće i ja bih im ljubopitljivo, kako to samo četverogodišnjaci znaju, prilazio i upravo aboridžinski zahtijevao slatkiše riječima: „Mister, bombon?“ Iz ove perspektive, bile su to svakako prve pripreme za studij engleske književnosti. (I srećom nije bilo „društvenih mreža“: Watch This Cute Bosnian Boy Ask For Candy… Comments – Andrzej DeusVult commented: remove kebab – Barl Cildt and 26 others like this. Pull down thy vanity, Mister Bonbon, I say, pull down.

*

Vjerovatno su svi u Bosni i Hercegovini čuli za „goraždansko čudo“, pravi mali ekonomski „bum“, „dizanje iz pepela“ i onu često ponavljanu statistiku čiju validnost ne želim provjeravati: naime, da je Goražde grad s najmanjom stopom nezaposlenosti u entitetu, ako ne i u državi. Posla svakako ima. Ima ga toliko da su uspostavljene nove autobuske linije za radnike iz okolnih gradova. Goražde, koje je nekada bilo neprikosnoveni centar regije (u prilog kojem argumentu će vam svaki Goraždanin samovažno reći da su automobili svih gradova od Foče do Pljevalja nosili goraždanske tablice) ponovo može s pravom svojatati istu tu titulu. Kao kruna tog ponovnog blagostanja otvoren je i prije nekoliko godina veliki tržni centar, napravljeno nekoliko novih stambenih zgrada. Ali ako je stalno smanjivanje stanovništva time usporeno, ono nije zaustavljeno. Bez sumnje, dio je to „globalnog trenda“, kuga bijele boje, ali s posebnim osjećajem domaćeg beznađa?

*

Svi Goraždani s univerzitetskim ambicijama znaju da će doći trenutak kada će morati, makar privremeno, napustiti Goražde. Iako u gradu postoji aneks jednog ili dva fakulteta, oni koji žele studirati najčešće idu u Sarajevo, a neki i u Mostar. Neke sportska karijera odvede u druge gradove, ili Češku, Katar, Tursku. Diktirano tim školskim tempom, Goražde zaživi najviše i najpotpunije u ljeto, kada se ulicama mogu čuti poneki od evropskih jezika u čudesnoj kreolštini izmiješani sa slomljenim padežima i besprijekorno jasnim psovkama bosanskog jezika. Do prije nekoliko godina vrhunac ljeta bio je Internacionalni Festival prijateljstva, gdje ono „internacionalni“ ipak ima punije značenje od možda kakvog novonastalog privatnog univerziteta, jer je ubrzo nakon rata grupa filantropski raspoloženih bretonskih hipija zajedno s lokalnim entuzijastima pokrenula Festival koji je, bar načelno, imao za cilj kulturno oživljavanje grada. Vjerovatno ne postoji poznatiji bend ili, na moju žalost, valja i to reći, pjevač narodne muzike koji nije nastupao na goraždanskom Festivalu. Međutim, za nas rijetke ekscentrike mnogo primamljivija su bila prikazivanja njemačkog kratkog filma, ili gostovanja amaterskih pozorišnih trupa…  

Naravno, nije to jedina kulturna mani-say it with me-festacija u Goraždu, tu su i Dani Isaka Samokovlije gdje se dužna pošta odaje tom glasniku nestajuće sefardske Bosne. Postoji još nekoliko sličnih događanja i „obilježavanja“, ali nažalost, većina ih se svodi na reprezentativno djelovanje, bez istinskog okulturavanja. Posljednjih godina aktivno djeluje i Teatar mladih čiji je entuzijazam pravo osvježenje. Za pohvalu je i rad nedavno otvorenog Zavičajnog muzeja. No, sve kulturne aktivnosti koje zahtijevaju više od puke želje za djelovanjem pate od hroničnog nedostatka novca. I inače, nedovoljni budžet „nadležnih ministarstava“ se često nađe u rukama onih koji imaju malo sluha za kulturne „aktivnosti“.

*

U Akcionom planu za period od 2018. do 2021. godine strategije razvoja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde „definisana su četiri strateška pravca“ od kojih onaj pod stavkom 2. glasi:

Učiniti BPK Goražde mjestom kvalitetnog življenja.

Šta je to „kvalitetno življenje“ i šta sve čini život „kvalitetnim“ u slučaju Homo Sapiensa Bossinensisa Gorasdenensisa?

Počnimo skromno. Možda u tom nekom kvalitetnom životu kada radnici fabrika rade prekovremeno, to im bude plaćeno. Možda im poslodavci isplaćuju i uplaćuju redovno sve zakonske obaveze. Možda se u tom životu koji jest kvalitetan poštuje zakon. Možda tamo nema mobinga na poslu. Možda plate nisu besramno male. Možda u tom životu kvalitetne prirode direktori ne vladaju svojim fabrikama kao da sprovode prvi petogodišnji plan Sovjetskog Saveza. Možda tamo ljudi ne obolijevaju od stresa zbog polupismenih i izrabljivačkih nadzornika.

Možda pak u tom životu koji se odlikuje svojom kvalitetom nadareni i pošteni ljudi mogu naći posao a da ne moraju biti članom ove ili one stranke. Možda tu kojekakvi Čičikovi ne kupuju glasove na izborima. Možda tu kojekakve duše, mrtve ili žive, ne prodaju svoj glas za bijednih dvadeset maraka. Možda u tom životu kojeg s pravom možemo okruniti pridjevom „kvalitetan“ ljudi ne mijenjaju preko noći svoju etničku pripadnost za komadić vlasti. Možda tamo ljudi koji su aktivno radili na rušenju grada ne mogu biti u vladi ispred istog tog grada.

Možda tu cinizam nije jedina mudrost, i možda, samo možda, u tom životu za kojeg su, kako prenose nevladine organizacije, naučne studije pokazale i eksperti potvrdili da je uistinu kvalitetan, kada se vratite sa završenih studija iz daleke zemlje u svoj grad, vaši srednjoškolski profesori vas ne gledaju očima renesansne Pitije, razočarani što niste „ostali tamo“, jer ste „mogli više“, kao da je sam povratak u taj grad skok u živi pijesak.

*

SCENA 1A

(Bosanski, tačnije, ex-Yu kafić u Chicagu naočitog imena – „Utjeha“. Dan: petak, poslijepodnevni sati. U kutu za jednim stolom sjedi grupa Bosanaca. Svi su srednjih godina, osim jednog mladog pjesnika – c’est moi)

GORAŽDANIN: Nisam bio u Goraždu više od sedamnaest godina.

SVI: Zašto?! Kako?!

GORAŽDANIN: Ma nije to to. Otišao sam veoma mlad, više sam godina ovdje proveo nego tamo. A i nema moje raje.

PJESNIK pije kafu zabrinuto…

Vratiti se u Goražde nakon godina provedenih „vani“ smatra se neviđenom rabotom, čudnovatim događajem najvećeg reda. Ako neko ode, pitanje nije „hoš se vraćat’“, jer pitanja zapravo i nema. Ako neko ode prati ga obavezni savjet „nemoj se vraćat’“ (ili riječima jednog mog profesora: „bježi iz ove rupe“). Neminovno oni koji dijele takve savjete imaju „u tuđini“ rodbinu od koje pouzdano znaju kako je tamo bolje, iako se „puno radi“ i kako kažu oni prisniji, „nema ovoga rahatluka“. Teško mi je pomiriti taj naš rahatluk s našim beznađem, ali kada je to ovdje bilo strano živjeti između dvije krajnosti?

Jedna od legendi našeg kraja čije su varijante poznate u čitavoj Bosni i Hercegovini spominje kako su naši ljudi, okruženi u tvrđavi bez izgleda za spas, nadmudrivali osvajače. Potkivali bi konje naopako i tako se noću iskradali. Iako bi bježali, njihovi tragovi su upućivali prema tvrđavi, kao da se zauvijek odlazeći tamo stalno vraćaju.

Ima u tome nešto od preduzimljivosti naših Kosača, velikih vojvoda bosanskih Sandalja i Stjepana, nesalomljivog duha i tihog prkosa bez obzira i unatoč svim crtačima granica, nešto od onog života kojeg, prema riječina Isaka Samokovlije, upravo Drina puni „vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…“

 

„Što si se vratio?“

„Zar se nisi mogao oženiti za papire?“

„A nisi mogao ništa bolje upisati?“

„De ti meni reci šta je to što si ti završio?“

„Hoćeš moći nazad u Ameriku?“

„Šteta, očekivao sam više od tebe.“

 

(Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba

Neće vas grijati k’o što ovo grije…)

 

By the waters of Drina, I sat down and wept.   

32 Shares