Ko može kupiti grad?

Neke se stvari ne mogu kupiti novcem – gradski prostor nije jedna od njih.

Posljednju deceniju svjedočimo naglom mijenjanju izgleda gradova. Gotovo preko noći na urbanim panoramama pojavljuju se novi objekti, svaki viši i širi nego što je oku (i struci) ugodno. Trend betonizacije svih neizgrađenih, prethodno najčešće ozelenjenih površina, ne djeluje kao da će uskoro stati, a ova iracionalna urbanistička politika zakonski je potpuno omogućena. Koju ulogu novac igra u ovoj drami?

Glavni akteri ove pojave su investitori – imači novca i ideja o novim objektima. Njihov cilj je ostvariti profit ulaganjem u provjerene stvari: nekretnine. Međutim, oni novcem ne kupuju samo prostor za gradnju svog objekta, već i političke poene vlastodršcima koji su im to omogućili. Naime, kada investitor obavijesti općinske vlasti o želji za ulaganjem u njihovu općinu, one mu to mogu ograničiti ili omogućiti, u skladu sa zakonom i planskom dokumentacijom. Ukoliko investitor želi kupiti zemljište na kojem bi, na primjer, izgradio neboder (jer, više spratova = više prodanih stanova), a planom je preporučeno da se tu nalazi niska zgrada, igralište, ili bilo kakav ne-neboder, općinske vlasti trebaju odbiti investitorov zahtjev. Ipak, odbijenice gotovo da i ne postoje, jer je zakonom omogućeno da općinske vlasti izmijene urbanistički plan svoje općine u skladu sa investitorovim željama. Tako investitor sagradi svoj neboder, a trenutna vlast ubilježi “uspjeh” i atraktivnost općine pred glasačima. Na prvi pogled – vuk sit, a ovce na broju. Međutim, u ovom procesu je nemjerljivo mnogo više gubitnika, a to su građani. Zbog ovog popularno nazvanog “investitorskog urbanizma” onemogućeno je normalno funkcioniranje grada. Ljudi koji stanuju u jednom naselju trebaju prateću infrastrukturu – škole, vrtiće, ambulante, javni prevoz, sve kapacitirano u skladu sa veličinom naselja. Svaku gradnju stambene tipologije morala bi pratiti i izgradnja nove ili proširivanje postojeće prateće infrastrukture – što nije slučaj, jer investitori ne grade vrtiće, javne parkinge ili stajališta gradskog prevoza, već profitabilne stambene zgrade i shopping centre. Trenutne posljedice današnjih tokova novca u urbanizmu vidimo u problemima vodosnabdijevanja, zagađenja zraka, lošem gradskom prevozu, potkapacitiranom zdravstvenom sistemu i drugim svakodnevnim izazovima. Također, stambena naselja izgrađena na ovaj način često osim spratnosti prekorače i druga ograničenja, poput minimalnih distanci i kvadratura, te osim nekvalitetnog stambenog prostora postaju prijetnja sigurnosti u slučaju zemljotresa, požara i drugih ekstremnih situacija. A i komšija vam preko balkona gleda u tanjir.

Dakle, postoje pare i zemljište, investitori i omogućivači. Ono što ne postoji je interakcija vlastodržaca sa građanima, odnosno građanska uključenost u procese planiranja i odlučivanja kada su namjena i izgled prostora u pitanju. Time i građani postaju pasivni omogućivači ovakvih problematičnih procesa, pri čemu i oni imaju novac – onaj kojim poreznim doprinosima plaćaju općinske vlasti – aka rasprodavače javnog prostora. Šta činiti? Javne tribine na kojima građani mogu pitati vlast o projektima i planovima (i usprotiviti im se!) su najčešće zakazane u terminima radnog vremena ili nisu obznanjene na vrijeme, da bi se potencijalni posjetitelji obeshrabrili a vlast nastavila sa svojom agendom, zbog čega je najbitnija dobra informiranost. Neke od platformi i organizacija na kojima možemo saznati o problematičnim aktivnostima u sektoru urbanizma i otporu istima su Jedan grad, jedna borba, Gradologija/Crvena kao i Asocijacija arhitekata u BiH. Inspiraciju možemo potražiti u cjeloživotnom radu aktivistkinje Jane Jacobs, koja je kroz svoje terensko i teorijsko djelovanje mobilizirala veliki broj građana u uspješnoj borbi protiv uništavanja lokalnih zajednica lošim urbanim planiranjem.

Sve dok ga ne kupi neki investitor, javni prostor pripada građanima.

 

 

78 Shares