Intervju s civilom: Gigo i Ružica

Nas troje sa naizgled veoma različitim svakodnevnicama našli smo se na Rujištu kraj Mostara da razgovaramo o odlasku iz BIH. Ovaj intervju proizvod je naše suradnje sa prijateljima sa Omladinskog programa BH Radija 1


GIGO: Evo nalazimo se na Rujištu u planinarskoj kući. Sa nama je domaćica Ružica, preko Skajpa imamo Hanu. I moja malenkost, Gigo. Hana, čujemo li se? Imaš li pitanje za nas iz dijaspore?

HANA: Ćao! Ja iz dijaspore. Imam. Šta ima na Rujištu?

RUŽICA: Na Rujištu početak proljeća pa smo se i mi malo probudili i zasad ima iza nas nekoliko večeri poezije, dva nova ždrijebeta, nova mobilizacija. Svašta novo i puno, puno planova za ljeto. Moramo saditi njivu, moraš doći kad je vrijeme.

HANA: Da, to bih najviše voljela. Ružice, tvoja ta ideja sa Rujištem… Možda previše romantiziram, ali čini se kao nešto što ima smisla raditi u našoj zemlji.



Korijenje i svemir

RUŽICA: Da, i meni se sve više i više čini. Kako više vremena prolazi, shvatili smo da je sve proces koji treba pustiti da se odvija prirodno. I onda tek možeš shvatiti gdje si i šta možeš dalje planirati. I mislim da je meni trebalo šest mjeseci da se prilagodim, prvih šest mjeseci Rujišta da shvatim gdje sam i šta sam. A tek sad eto, nakon dvije godine, mogu reći da nešto dobro tu rađa i da možemo planirati nešto još ovo ljeto za početak, pa onda i dalje nešto.

HANA: Otkud ti na Rujištu?

GIGO: Eh, bravo! To sam i ja krenuo da je pitam. Otkud ti na Rujištu poslije svega što si prošla prije?

RUŽICA: Poslije i prije svega. Pa, na Rujište sam došla prvi put možda 2013-e godine. Tada smo Dejo i ja došli na skijanje i onda poslije toga, za godinu dana, smo organizovali festival, ZEM se zvao, i tu smo okupili nekih stotinjak ljudi iz BiH, regije i radili sa srednjoškolcima neke baš zanimljive radionice. U smislu da osjete ideju bivanja u prirodi i nešto drugačije od grada. I onda sam otišla na fakultet. I odmah poslije fakulteta sam došla ovdje, nekako instinktivno. Nije bilo neke velike odluke ali se eto, desilo se i mislim da to bilo poprilično onako organski i kako treba. Tako da sam slučajno došla na Rujište i ostala.

HANA: Je li te izmorio fakultet, i bivanje u stranoj zemlji, ili si i tamo imala želju da se vratiš u Bosnu i nešto radiš?

RUŽICA: Pa ne bih rekla da me izmorio ali sam se osjećala vrlo neobično i nekako iskorijenjeno za vrijeme studiranja. Bila sam na Floridi. I stvarno, imala super ekipu – uz tu neku subtropsku klimu i biljke, sve je to nevjerovatno. Čovjek se nalazi u čudu te četiri godine, u nekom labirintu poznatih i nepoznatih stvari. Ali, kao da se u meni nekad odavno razvijala neka ideja da ostanem ovdje, gdje se osjećam najukorijenija. Nekako, tu mi je najpoznatije i najnepoznatije. Kada sam osjetila da znam nešto više o gradu u Floridi, nego o svojoj zemlji, tad sam se malo prepala, i drago mi je zbog toga.

GIGO: A Hana, gdje si ti otišla, što si otišla i otkud u Njemačkoj?

HANA: Pa, ja sam nakon završetka studija otišla iz Sarajeva. Otišla sam na praksu u njemački Parlament i poslije toga sam imala dilemu da li da ostanem tu, i nakon što sam odlučila da ću ostati u Berlinu otvorilo mi se puno nekih divnih prilika. Jedna od njih je bila studij na Freie univerzitetu, a u isto vrijeme mi se otvorilo i jako puno prilika i u Sarajevu. Tako da sam ja ustvari, od kako sam otišla, između dva grada i ne znam stvarno šta bih od sebe dalje.

Gigo, u stvari, to sam i tebe htjela da pitam. Mislim, Ružica je rekla da osjećala iskorjenjeno. Je li se ti možda u Sarajevu osjećaš iskorjenjeno?

GIGO: Pa, prije ukorjenjeno. Ja sam iz Cazina, živim u Sarajevu već 10 godina i meni je Sarajevo kao moj grad, ono, mislim, volim ga kao što ga voli neko ko je odavde. Mislim… puno sam ja i putovao, znaš, ali kod mene je to, ja mislim – neka vrsta hrabrosti. Imam osjećaj da bih se, da negdje odem i počnem od nule, tu pogubio i da ne bih stigao da se ponovno ostvarim.

Ali sada već u Sarajevu imam nešto svoje, znaš, neki mikrosvemir koji funkcioniše i koji je samoodrživ. I kada odem negdje, peti-šesti dan već kontam kad ću nazad. Ista su to razočarenja kada se vratiš, to očekivanje i ta utopija je možda samo u glavi, u tom mirisu, u stomaku dok slijeće avion. Ali kad sve prođe, za koji minut, za koji dan, ponovo shvatiš, valja nam s boriti za bolju perspektivu.



Politički čin

HANA: Nekako je najljepše biti zahvalan na onome gdje jesi, ali isto tako, to neko osjećanje sigurnosti koje mi imamo, ti i ja u Sarajevu i Ružica na Rujištu, je nešto posebno za dom. Da li taj osjećaj sigurnosti u našoj zemlji dolazi samo zbog toga što smo rođeni tamo, i možda zbog geografije? Zanima me, je li taj osjećaj sigurnosti dovoljan razlog da posvetiš svoj život ostanku u BiH? Odnosno, da li je ostanak u BiH, bez obzira na to čime se baviš, politički čin?

RUŽICA: Pa, ja mislim da može bit’. Ali ja sam recimo rođena u Beogradu, odrastala u Banja Luci i sad živim pored Mostara. Tako da ne osjećam drugu vrstu sigurnosti. Možda jeste neka vrsta sigurnosti kada si okružen ljudima, jezikom, kulturom, ali isto je razlika živjeti u drugom gradu u svojoj zemlji jer ti si isto donekle stranac, hajmo reći, iako pričate isti jezik. Nije ni do naglaska, nego jednostavno, to je nešto novo. Tako da je ta sigurnost više nekako lično pitanje, kako se ti osjećaš sigurno sa samim sobom u bilo kojem mjestu u koje ćeš doći.

HANA: Da, u pravu si. Meni je recimo u Berlinu veoma lijepo, osjećam se i sigurno i nekada mi se čini da je ovo moj dom. Ali, u isto vrijeme, stalno mislim kako je BiH posebna jer tamo ima više kreativnog prostora.

GIGO: Da, to sam te htio i pitati. Sjećaš se da smo jednom, van kamera, razgovarali i da si ti rekla, kako u BiH ima puno više potencijala za ostvariti te neke ideje. Mislim da smo tada pričali o kulturi i umjetnosti. Ima više prostora, ako ništa lakše je. Ne znam, manje papirologije nego u Njemačkoj.

HANA: Manje kapitalizma.

RUŽICA: Da.

HANA: Ova moja beskrajno generalna izjava dolazi sa jednog iskrenog, utemeljenog mjesta. Ružo, šta ti misliš?

RUŽICA: Možda ono, manje se ima ali se više krade – tako nešto. Baš zbog takve neke vrste slobode u BiH opstaju ideje kao što je planinarski dom, gdje mi stvarno ne želimo biti odvojeni od svijeta, ne želimo biti mladi koji slijepo slijede neku svoju izmišljenu ideologiju, miču se od svijeta, nego upravo povezati jedan planinarski dom i grad, i druge gradove koji nas okružuju , da to bude jedna otvorena priča, jedan slobodan prostor gdje se može uživati i djelovati u isto vrijeme.

Jer u gradu je vrlo teško zauzimati javni prostor i djelovati tu kreativno, ili politički, ili kako god, ali slobodno. Mislim da je puno toga što zaustavlja to da se u jednom parku ili krugu zgrada se nešto dešava. Dosta je sve podijeljeno, nekako je kafana više mjesto okupljanja ali to nije neko mjesto za neko djelovanje; više je lijenosti tu faktor nego neko pokretanje- ili priče samo o idejama. Treba više prostora gdje se možemo izražavati konkretno.

GIGO: Neki dan sam montirao razgovor kolegice Nane sa Smirnom Kulenović, mladom umjetnicom iz BiH i upravo je to priča: pored oslobađanja tog nekog materijalnog prostora u gradu, borbe za neki park, ćošak, nešto, one kažu, trebalo bi se više pažnje posvetiti tom individualnom oslobođenju uma.

Odnosno, neke stvari su samo u glavi. Onda vežem priču sa onom slobodom i odvajanjem… Evo nećemo to svesti samo na odvajanje ljudi, naroda, zemlje, kulture ali mislim da se ljudi ovdje konkretno boje odvojiti. Mladi, oni žive do 30te 40te sa roditeljima. Mislim da ta vrsta slobode i odvajanja bi isto doprinijela nekom lakšem suživotu, nekom lakšem življenju, ne znam.

HANA: Da, sa jedne strane, a sa druge strane, evo šta se meni isto čini. Ali uvijek govorim da možda romantiziram cijelu stvar. Počeću okolo-kole.



Inat

Nedavno sam pročitala jedan članak koji je izašao u jednom časopisu koji izlazi ovdje u Berlinu, koji se zove This is Badland. To je časopis o balkanskom prostoru kroz oči mladih ljudi čiji su roditelji iz bivše Jugoslavije. Taj članak koji sam čitala je bio o Sarajevu i o tome šta je to u Sarajevu najizraženije, kao, ta trauma, trauma mladih ljudi.

Ali meni se čini da nije samo to, meni se čini da je ono što je izraženo u ljudima koji pokušavaju da osvoje neki javni prostor, neki inat koji je vrlo specifičan za taj grad. I onda mi se čini da je to vrlo specifično i za našu zemlju i da je to nešto što nas čini različitim od ljudi koji osvajaju javni prostor, recimo na Zapadu.

RUŽICA: Da.

HANA:  To osvajanje javnog prostra koje je nešto što svi rade generacijama i u svim zemljama ali mi to radimo sa toliko inata, upravo zato što nam se ne nudi nikakva mogućnost da imamo bilo kakvu podršku da to radimo.

RUŽICA: Ako pričamo o sigurnosti i nesigurnosti – ovdje ima ta neka sigurnost, jer ti je poznato sve, je li, ali opet nesigurnost je u tome što smo stalno i sa svih strana bombardovani negativnošću: „Svi idu! Hajmo ići! Hajte i vi vani!“.

Stalno i sa svih strana i u prolazu i u konkretnim razgovorima je ta ideja da ovdje nije sigurno i da treba ići zato što se ovdje ne možeš ostvariti. Kakva god sigurnost, nije bitno sad, ko ima kakve ciljeve. Ali kada si stalno okružen time, onda logično nekako da u inat moraš sve radit’, jer uvijek je to tako, uvijek se proba dokazati suprotno nekom. Rijetko kada dobiješ podršku da ne moraš dokazivati suprotno. Rijetko dvije strane istu stvar zagovaraju.

GIGO: Svi smo na istoj strani ulice.

RUŽICA: Pa da. Zamisli da ti pet ljudi u danu kaže: „Može, pomoću ti oko tog tvog plana, hajmo zajedno nešto uradit”, a ne ono: „šta ćeš ti! Nema od tog ništa!” Generalna atmosfera nije pozitivna. Zato mislim da stalno treba naglašavati pozitivne stvari i ideje koje postoje zato što, mora se malo mijenjati slika koju ljudi imaju o njihovoj neposrednoj sredini.

HANA: Da, mi smo nekako prva generacija koja ima kapacitet to da uradi. Ja znam da je puno i u našoj generaciji i nacionalista i ljudi koji su zatucani glupim stvarima, i ono vrlo neobrazovanih. Ne znam, baš zbog toga mislim da je inat neki politički moment, nešto što možemo da povežemo sa milenijalsima u Bosni. Ne znam šta mislite vi o toj mojoj ideji?

RUŽICA: Ja msilim da, nažalost, jeste i da to dovodi do puno, hajmo reći, pogrešnih pristupa. Kad se stalno ide inatom, onda se početna ideja sa kojom si krenuo raditi izjalovi brzo i to se pretvori u nešto nasilno ili nešto što drugi ne mogu shvatit’. I možda je u redu nešto ne shvatat’, ako ide nasilno prema tebi. Kao što ti ne voliš prema sebi, nemoj to onda ni drugima tako predstavljati.

GIGO: Pa evo i mi se na neki način kroz Omladinski program i medij u kojem radimo inatimo, bukvalno, radimo ono priče koje nisu možda toliko popularne… promovišemo alternativu svakodnevnici, neke ljude koji pokušavaju doprinijeti pozitivnoj slici BiH na ovaj ili na onaj način. Bilo to planinarski dom, neki festivalčić, neki bend, neki start-up, neko nešto radi. I onda se i može vidjeti da ima pozitive, možda je sve ovo u prvi plan pogurano pa je njoj malo teže da se probije i da dođe do ljudi ali da imamo potencijala, imamo. I mislim da i uz pomoć tog inata i uz pomoć tog znanja koje imamo možemo ako ništa pokušati napraviti bolje sutra.

RUŽICA: Mislim da je najljepši i najfunkcionalniji način, što sam dosad shvatila, ne čekati da sto ljudi dođe, ne čekati da se svi savršeni uslovi dese, nego jednostavno svojim primjerom pokazivati svoje mišljenje. Možda se to nekome svidi, možda ti se priključi. Prestat’ samo pričat i željeti nešto jer nikad neće biti savršeni uslovi, nikad nećeš biti na savršenom mjestu, jednostavno to nekako iskombinuješ svojom energijom i združivanjem sa drugim ljudima, povezivanjem, koje kod nas baš nedostaje na svim nivoima.

GIGO: Kad smo kod povezivanja, Hana, da te pitam, imaš li ti ljudi iz ovih krajeva gore, je li imaš Balkanaca, jesi li s njima povezana u Njemačkoj?

RUŽICA: Ili izbjegavaš?

HANA: Pa, imam ovdje puno raje i sve više i više. Mislim, u Berlinu se svako bavi onim čime želi da se bavi. I zaista, imaš mogućnost da svaku svoju ideju pretvoriš u stvarnost. I onda puno ljudi koji su došli sa Balkana, rade neke stvari na Balkanu, koje nisu mogli da ostvare dok su dole živjeli. Ljudi koji imaju veze sa Balkanom i koji su nekako politički angažirani, imam osjećaj da stvarno žele da doprinesu slici Balkana, ne kao nekog nebitnog dijela Evrope, kao što nas Evropa zaista gleda, što sam i ja saznala kad sam ovdje došla, nego nekog jako zanimljivog prostora u kojem se spaja mnogo nekih kontradikcija i iz koje izlaze kvalitetni ljudi.

Ne znam, najinteresantniji su mi ti mladi ljudi koji se odluče baviti prostorom sa kojeg su otišli. To je jedan novi momenat u našoj dijaspori i mislim da će postajati sve veći i veći.

GIGO: Samo da ne odu svi, pa da se odozgo bave.

Ciklusi u prirodi

RUŽICA: Ali sve se dešava nekako ciklično. Mislim da će se i to izbalansirati, prije ili kasnije. Mislim, nemoguće je da će iz zemlje nestati svi samo tek tako.  Nekako se mora nastavljat’, sve to oživljavati.

RUŽICA: Mi, pošto se, kao kultura, ne krećemo previše, ni unutar države ni između gradova, niti se putuje u inostranstvo, onda nemamo razvijen taj osjećaj da, kad god odeš, možeš se i vratiti. I stalno dijelimo to na neko oni koji su otišli i oni koji su se vratili… mislim, meni ništa ne garantuje da ću ovdje ostati cijeli svoj život, ili da ne mogu otići negdje blizu ili daleko pa se vratiti ili ostati tamo. Tako da nema ni potrebe tako definitivno to etiketirati, možeš biti vani a raditi za, hajmo reći, unutra, ili obrnuto… baš, što se tiče komunikacije i raznih poslova, svašta se može raditi i u putu i sa raznih strana.

HANA: U pravu si, ali isto tako je to jedan novi model života koji nije bio tako prisutan kao u našoj generaciji. Recimo, koliko bi ovo ljepše bilo da sam ja mogla tu s vama sjediti umjesto da skajpamo. Te male stvari, mislim da te na kraju ipak natjeraju da se odlučiš za jedno. A odlučiti se za Bosnu i Hercegovinu je, ja mislim, jako hrabar potez.

RUŽICA: E pa, onda, Gigo, hajmo i prošetati. Hana, hoćemo li te ponijeti?



Naš cijeli razgovor pogledajte ovdje, a Ružicu i  domaćine pronađite na stranici Planinarski dom Rujište

0 Shares