Konkretno o Paradi

Bosna i Hercegovina sprema svoju prvu povorku ponosa, pod sloganom “Ima izać’”. LGBTI aktivisti i aktivistkinje žele da skenu pažnju našeg društva na prava ove manjine. Ova vijest nije samo potakla LGBTI zajednicu da izađe u javnost, izašli su i mnogi drugi, od kojih su određene skupine pokazale apsolutnu neinformiranost i knjiške primjere grovora mržnje. Čini se da je u proteklim sedmicama kompletno bh. društvo izašlo na društvene mreže i argumentiralo, debatiralo, raspravljalo i objašnjavalo zašto je gej ok ili pak zašto nije. Pod sloganom bitno je imati stav, čulo se svašta i većinom razgovaralo sa puno emocija, bez jasne logike i racionalnog obrazloženja za vlastita stajališta. Rerna je odlučila da ovaj mjesec neke od tih stavova malo logički pretrese i provjeri racionalno porijeklo istih.

Homoseksualnost, bisekusualnost, panseksualnost je bolest, odnosno sve što nije heteroseksualno je bolesno.

Homoseksualnost se dugo vremena smatralo bolešću. Obzirom da se homoseksualne osobe fizički, fiziološki, anatomski ne razlikuju od heteroseksualnih osoba to “stanje” je ispalo iz domena klasične medicine i promatralo se kao mentalno oboljenje. Pedesetih i šezdesetih godina su tadašnji stručnjaci mentalnog zdravlja pokušavali da homoseksualnost liječe tako što su LGBTI osobe izlagali žestokim psihoterapijama ili pak eksperimentima gdje bi na primjer dobivali elektrošokove dok im se pokazuju slike osoba istog pola a zatim bi im se “obezbijedio” sastanak s osobama drugog pola. Sve te metode su se pokazale neuspjelim eksperimentima koji nisu uspjeli potvrditi tezu da je homoseksualnost bolest. To je svakako bio i poticaj tadašnjim istraživačima da o homoseksualnosti počinju razmišljati na drugačiji način. Vremenom je sve više dokaza bilo koji pokazuju da je homoseksualnost ništa više od seksualne orijentacije poput heteroseksualnosti, a ne bolest. Prije svega nije štetna za osobe koje je prakticiraju, definitivno nije ništa više povezana sa AIDS-om i drugim spolnim oboljenjima. Nema lijeka ili terapije koja bi promijenila nečiju seksualnu orijentaciju. S druge strane sve je više dokaza bilo da se ne radi o parafiliji, odnosno atipičnom, neobičnom seksualnom ponašanju, jer su studije pojavnosti pokazale da se tu radi o prevelikom broju ljudi da bi bilo atipično. Sve to je dovelo do toga da se 1987. godine homoseksualnost u potpunosti otkloni iz svete knjige dijagnostičara za mentalne bolesti (DSM), a 1992. i Svjetska zdravstvena organizacija je skinula homoseksualnost sa liste oboljenja. Stav zdravstvenih stručnjaka širom svijeta je jasan po pitanju homoseksualnosti. Naravno, ljudska seksualnost je i dalje polje interesa mnogih istraživača i istraživačica širom svijeta, ali svako ko želi dokazati da je homoseksualnost bolest mora da se nosi sa enormnim brojem istraživanja i dokaza koji govore suprotno.

Homoseksualnost nije normalno ponašanje za ljude, nije to u našoj prirodi

Da bismo uopće govorili o ovom stavu moramo razmotriti pitanje normalnosti i prirodnosti. Po definiciji normalnost može imati više dimenzija. Ako ju promatramo kao stanje potpunog duševnog i tjelesnog zdravlja, onda je ovaj stav svakako usko vezan za prethodno obrazloženje. Vidjeli smo da homoseksualnost nije bolest. LGBTI osobe su potpuno uračunljive, mentalno i fizički se jednako razvijaju kao i heteroseksualne osobe.

Nadalje, ako normalnost promatramo kao statistički kriterij onda možemo zaključiti da je normalno ono što se učestalo pojavljuje u prirodi kroz duži vremenski period. S tim na umu, homoseksualnost se konstantno i konzistentno pojavljuje kao fenomen kroz historiju i kroz različite kulture,  što ukazuje na njenu dugoročnu statističku pojavnost, iako je njena zastupljena generalno manja od heteroseksualne orijentacije. Isto ne smijemo zaboraviti da je manjkavost ovih studija upravo i u činjenici da se LGBTI osobe rjeđe otvoreno deklarišu zbog društvenog pritiska kojeg nažalost još uvijek trpe. Ovo je svakako protuargument svima onima koji broj osoba homoseksualne orijentacije vole da katastrofiziraju i smatraju da će jačanje javne svijesti o drugim seksualnim orijentacijama pored heteroseksualne dovesti do nestanka ljudske vrste, što je svakako apsurd. Naravno da reprodukcija naše vrste jedino moguća spajanjem muške spolne ćelije sa ženskom, ali smo isto tako svjesni da spolni odnos između heteroseksualnih parova ne dovodi neminovno svaki put do reprodukcije i da mu to definitivno nije jedina uloga. Svesti seksualne odnose samo na njihovu reproduktivnu funkciju je krajnje rigidno i pojednostavljujuće isto kao i svođenje ljubavnog odnosa između dvije osobe samo na seks i reprodukciju.

I na koncu, ako bi normalnost definirali kao prirodno stanje, stanje koje nastaje bez utjecaja i volje čovjeka, onda definitivno možemo reći da je homoseksualnost normalna. Homoseksualnost se javlja usprkos svim društvenim normama koje je guše. Pojavljivala se vijekovima u svim civilizacijama širom naše planete i definitivno nije odluka, jer da jeste vjerujem da bi se mnoge LGBTI osobe u ovakvim društvima poput našeg “odlučile” drugačije. Predlažem svima koji misle da je odluka, da naprave samo-eksperiment. Daljnji dokaz prirodnosti homoseksualne orijentacije je svakako činjenica da se homosekualnosti prisutna i među životinjama.

Homoseksualnost je prelazna i prenosi se samo izvan 4 zida

Jedan od vodećih argumenata protiv parade ponosa je navodni strah da neko, posebno djeca, ne bi slučajno vidjela LGBTI osobe i time sama došla na ideju da to uzmu sebi za primjer. Ovaj argument je logički neodrživ na više nivoa i moja slobodna procjena je prije da se radi o strahu od promjene društva koja bi nastala kada bi LGBTI osobe bile tretirane kao jednakopravni/e članovi/ce našeg društva. Mi smo društvo koje se godinama opire promjenama bez obzira da li one bile pozitivne i negativne i inače smo kultura koja će “problem” radije gurati pod tepih ili u ovom slučaju u četiri zida. Čini se da je teže prihvatiti da su ti muškarci i žene uvijek bili/e dio našeg društva, da su ih u većini slučajeva odgajali heteroseksualni roditelji i da postoje uprkos činjenici da parade nismo nikada imali. Parada ponosna i jačanje prava LGBTI zajednice neće stvarati LGBTI osobe, samo će omogućiti da one/i izađu iz ormara, da otvoreno mogu razgovarati o svojim partnerima/cama na poslu, da mogu bez straha od batina uzeti svoju voljenu osobu za ruku i prošetati svojim ulicama, da mogu živjeti život otvoreno i slobodno bez straha da će biti izolovani.

Sve ok, ali zašto parade, čime se ponose?

Povorka ponosa, parada ponosa, marš ponosa, festival ponosa ili pride je dugogodišnja tradicija LGBTI populacije svijeta koja prevashodno ima svoje političke i aktivističke korijene. Povorke ponosa svoje ishodište imaju u događaju poznatom kao stonvolski nemiri. Ovaj se događaj često navodi kao prva pobuna LGBTI zajednice u američkoj historiji protiv sistemskog progona seksualnih manjina od strane američke vlade. Kao takva tradicija borbe LGBTI populacije se prelila i u druge države s istom željom da pozove na toleranciju i prihvatanje. Povorka ponosa je borba za ljuska prava, za jednakost i slobodu. Povorka ponosa je prilika za sve nas da kažemo ne nasilju, izolaciji, ugnjetavanju i diskriminaciji u našem društvu i da jesmo ponosni što je naše društvo sastavljeno iz jedinki različitog porodičnog porijekla, nacionalne, religijske pripadnosti, društvo ljudi različite boje očiju, kose, zanimanja i drugih karakteristika koje nas čine jedinstvenim.

Ima izać’!



Daliline reference pogledajte ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje

0 Shares