Kuća kao pos’o

A: Šta vam je tema ovaj mjesec?

E: Pos’o – kuća.

D: Kao Zabranjeno Pušenje ili kao Ekrem Jevrić?

E: Kao začarani krug nemanja vremena ni za šta u životu…ali mislim da bi za potrebe teme bilo produktivnije analizirati tekst Ekrema Jevrića.

A: Ko je Ekrem Jevrić?

D: Eto šta znaš, ništa ne znaš.

Imala sam ideju pisati tekst o poznanici koja radi u jednoj od najvećih svjetskih firmi. Ne samo da radi – ona u njoj skoro i živi, jer gigantski kampus u kojem se nalazi njeno radno mjesto omogućava (uslovljava?) joj da vrijeme svoja tri obroka, nabavke, sporta i drugih slobodnih aktivnosti provodi unutra. Ostane joj taman toliko vremena za transport do stana gdje spava i obavi ličnu higijenu, a nerijetko to uradi na poslu, u jednom od onih instagramičnih hubova za „razonodu“ i team-building radnika kojima je šef najbolji prijatelj dok god ga čine bogatijim. Novac koji kod njih zaradi, kod njih i potroši. Njen posao je njena kuća. Ovu ideju odbacila sam zbog druge – pisati o onima čiji je kuća postala posao. Otkako je svijeta i vijeka, postoje oni koji iznalaze načine da žive na račun drugih. U moru primjera nečega što moj prijatelj definiše (i priželjkuje) kao „ja da sjedim, a pare da kapaju“, jedan specifičan slučaj je prije nekoliko dana okupirao moju pažnju. Po drugi put u životu sam se susrela sa realizacijom ove ideje: osoba dugoročno unajmi stan za određenu svotu novca i onda ga dalje iznajmljuje turistima, te zaradi dovoljno novca da iznajmljuje još 3 stana na isti način, i u konačnici živi od (značajnog) profita, ili – sjedi, a pare kapaju. Istina, potroši se nešto i na osobu koja dođe da pospremi stan između dvije grupe turista, ali taj trošak je marginalan spram prihoda. Doživljajna ekonomija današnjice uslovljava i odnose prema kući, koja postaje alat za zaradu; regionalni primjer – loša ekonomska a dobra geografska situacija ponukala je i Dalmatince da se sve češće ljeti presele u garažu ili kod susjeda, iznajmljujući prvo svoje vikendice, a zatim i svoje kuće i stanove turistima. Ko god ima iznajmljivu sobu – iznajmit će je, i uz malo sreće (i marketinga na društvenim mrežama), moći će ostatak godine da preživi sa ljetnim prihodima.

Ako ste ikad poput mene ili mnogih mojih prijatelja koristili AirBnb platformu, velike su šanse da ste bili oduševljeni – mogli ste pronaći fantastične apartmane sa lokalnim štihom u centrima gradova za mnogo manje novca nego za lošiju, neopremljeniju varijantu hotela ili hostela. AirBnb način poslovanja je u svojim počecima zvučao fantastično (Imate slobodnu sobu u stanu? Iznajmite je i omogućite putnicima autohtono iskustvo života u vašem mjestu, te malo i profitirajte od tog! / Tražite autohtono iskustvo za malo novca? Unajmite slobodnu sobu u privatnom smještaju lokalnog stanovništva!) i izgledao kao odgovor na ekonomsku krizu, koji po principu dijeljenja (tzv. sharing economy) potiče održivo upravljanje raspoloživim resursima, a sve preko specijalizirane društvene mreže na kojoj svako može doprinijeti ili oduzeti ugledu i povjerenju pojedinačnih ponuđača. Dobar primjer ove ekonomije je i Uber, transportni sistem koji funkcionira na pružanju usluga prevoza privatnim automobilima korisnika.

Danas znamo da su i AirBnb i Uber daleko od utopije koja ih je na početku lansirala u popularnost. AirBnb nije izrastao u zajednicu vlasnika koji iznajmljuju svoju slobodnu sobu, već u neregulirani prostor za cjelovito upravljanje imovinom sa stotinama zaposlenika i privatnih stanodavaca s desecima nekretnina koji ostvaruju ogroman profit. Sam AirBnb nije ilegalan, ali se mnogi objavljeni oglasi kose sa zakonom. Nažalost, pravni procesi kojima države pokušavaju regulirati rad ove platforme ne uzimaju u obzir mnoga pitanja poput štetnog učinka na lokalne zajednice i stambeno tržište. Ogroman rast kompanije potaknuo je špekulacije nekretninama i realiziran je u najvećoj mjeri zbog ulagača i špekulanata. Time se smanjuje broj stambenih jedinica, što je veliki problem u mnogim gradovima diljem svijeta gdje potražnja za pristupačnim kućanstvima već daleko nadmašuje ponudu, te dodatno povećava cijene stambenih prostora, što sprečava mnoge stanovnike od kupnje nekretnina ili čak življenja u u kojoj su odrasli ili u kojoj rade. Što se tiče firmine krilatice „live like a local“, sve češće se korisnici neugodno iznenade kada spoznaju da u njihovom kvartu ne žive lokalci, već drugi turisti.

U praksi, ovo sve znači da će vlasnici nekretnina mnogo više profitirati iznajmljujući turistima stanove na kratak period, nego imajući stalne podstanare s fiksnom mjesečnom cijenom najma. Baš kao i gentrifikacija, pri kojoj se „urbaniziranjem“ siromašnijih naselja unutar grada povećava cijena najma ali i prosječna cijena namirnica u lokalnim dućanima, tako i divlji turizam utiče na cijenu potrošačke korpe lokalnom stanovništvu popularnih AirBnb kvartova.

Ugostiteljstvo ne smije biti tržišni prioritet stambene gradnje. Posljednja globalna financijska kriza iz 2008. godine uzrokovana je nereguliranim tržištem nekretnina i špekulacijama, što pokazuje koliki je potencijal i uticaj real estate marketa na, doslovno, sve. Za razliku od korištenja usluga firmi poput Amazona, još uvijek je moguće koristiti AirBnb na koliko-toliko etičan način, ali to zahtijeva istraživanje, informiranost i pažljivu selekciju smještaja koji u krajnjem slučaju može biti dogovoren i bez posredstva platforme.

Take only photos, leave only footsteps – i putnici, a ne turisti, kao mantre istraživanja drugih sredina. I odvojiti kuću od posla, molim!

0 Shares