Crtice iz dijaspore: Lažljivac

Još uvijek u raspoloženju februarske teme, razmišljam o odnosu novca izvan i unutar BiH. U čekaonicama austrijskih amtova, raznih birokratskih službi države u kojima po doseljenju neminovno provedemo sate, nemoguće je propustiti priče ljudi koji dođu na tačno zacrtani period od nekoliko godina da bi zaradili novac za gradnju kuće ili kupovinu stana u otadžbini. Oni su detektirali ekonomski problem svog života u BiH, rješavaju ga privremenim zaposlenjem u inostranstvu, a sve rade s ciljem da se vrate. A šta ja radim? Gledam stanove ovdje i razmišljam kako da najboljoj prijateljici po deseti put postavim ista pitanja o kamatama i hipotekama i da se ne ljuti zbog moje nesposobnosti da zapamtim išta korisno oko finansija. (Kaže drug:“ Kad kupiš vani nekretninu i zavežeš si kreditnu omču oko vrata, ostanak izvan BiH je mnogo neupitniji.“) Ima jedna super stambena zgrada, u prekrasnom naselju – paše mi i arhitektura, i dio grada, ima terase, gradski bazen odmah pored, parkova za mog izbirljivog psa, napretek, i prosječna cijena je okej, još kad bi bilo dostupnih stanova… Čekajući u jednom od tih amtova da me pozovu na razgovor za obnovu vize: „Studentska ili radna, gospođice?“, za koju god treba manje papira, hvala. Guglam stanove u toj zgradi iz snova. Očekujući samo oglase u pretraživaču, šokiram se naslovima crne hronike od nekidan:  Bosanac, 26 godina, zboden u liftu baš ove zgrade. Instant zaboravljam Artisan stolice kojima sam u mislima opremila trpezariju nepostojećeg stana nepostojećim novcem i razrogačenih očiju upijam naslove. Pronađen mladić sa nožem u stomaku, otet mu novčanik. Panika u mirnom austrijskom gradu. Susjedi u šoku i strahu. Udahnem – izdahnem: Alipašino déjà vu. Nešto niže, naknadno saopštenje policije – solidan materijal za bosansku telenovelu never-ending tranzicije – mladić je povrijedio sam sebe u nastojanju da trošenje mjesečnog studentskog džeparca od roditelja iz BiH lažno opravda krađom. Priznao je sve nakon pregleda vještaka, i morat će platiti policiji brdo novca kao odštetu.

Povreda je bila manje bolna od razočarenja/omazde roditelja, i već zamišljam kako diskutujem s prijateljima (eufemizam za: mahalamo) je li tragičniji on koji je sebi nanio fizičku bol umjesto da bude iskren, ili roditelji koji su skupa s njim izgradili taj okvir njegovog djelovanja. Deset godina mlađem njemu bi ovo bila crna, ali pomalo simpatična tinejdžerska anegdota, ali dvadesetšestogodišnjem čovjeku koji lažno optužuje druge i uzurpira kompletnu policijsku smjenu , ovako nešto označilo je put. Kad povrijediš sam sebe, da li se to tretira kao ugrožavanje sigurnosti građana? Da li je postigao ono što je želio  – da roditelji mirno prihvate istinu , time što je javnosti obznanio granice do kojih je išao da je zataška? (Sasvim neznatno povezana misterija kojom je moj prijatelj opsjednut: da li oni koji prežive pokušaj samoubistva bivaju osuđeni na smrt u radikalnim zajednicama koje brane samoubistvo, i time svakako obistine svoje namjere?)

Sad će opet biti: „divljaci Balkanci“. Ima nešto toplo oko srca kad vidim kako nas mnogi Austrijanci sve smatraju „istom primitivcima“, bez obzira na naše različite postjugoslovenske pasoše. Nekoherentni tok misli prekida poziv na šalter za vizu, provjeravam podatke u aplikaciji (nacionalnost: Bosanka i Hercegovka, ovdje me ne stavljaju u „Ostale“), i predajem potvrdu o posjedovanju  dovoljno novca na računu za produženje vize ne znajući ni koliko mi tačno treba. Neko je već na Rerni napisao u januaru – sloboda znači imati svoj novac: da priuštiš školovanje, vizu, da kupiš stan, da se ne vratiš, da se ne zbodeš.

0 Shares