Martinin dnevnik: Konobarica

Dok gledam kroz ovaj napukli prozor s prašnjavim staklima, ne vidim ništa osim starih, vlažnih fasada zgrada koje me okružuju. Više se gotovo i ne sjećam gdje je sunce, niti kako ono izgleda. Samo mi je na umu kako skupiti 300 maraka do kraja mjeseca da platim stanarinu za garsonjeru s dušekom na podu umjesto kreveta. Svaki novi dan čini mi se poput čekića koji mi udara o glavu.

Moja majka je prije nekoliko dana sanjala san u kojem joj je neki čovjek rekao da priča sa mnom prije nego što bude prekasno. Zato mi je danas napisala poruku: “Čak i ako više ne vjeruješ u to, ti si uvijek bila moj najljepši novogodišnji poklon.” Prije toga, nismo pričale šest mjeseci, otkako sam spakovala cijeli svoj život u dva kofera i otišla od kuće kako bih studirala glumu. Ona je željela da studiram nešto razumnije, kao sto je ekonomija ili pravo, što bi mi zagarantovalo sigurnu i uspješnu budućnost. Ili bar onoliko koliko život u Bosni može biti siguran. Nije željela da završim kao ona. Ona nikad nije ni upisala fakultet – udala se za mog oca odmah nakon srednje škole. Nažalost, on je umro mjesec dana prije nego što sam ja došla na svijet, a ona je morala sama podnijeti teret podizanja djeteta. Radila je i vikendom, često duple smjene. Jedva ikada da sam je viđala, a i onda kada bih je vidjela, od umora joj nije bilo ni do čega. Stoga se većinom o meni brinuo moj djed, s blagim očima i predivnim pričama o magičnom vremenu kada niko nije gladovao, a roditelji su imali vremena da budu sa svojom djecom.

U to vrijeme, družila sam se sa djevojčicom koja je imala sve ono što ja nisam – ogromnu kuću, svaku igračku koju bi poželjela i, najvažnije, potpunu porodicu. Međutim, ubrzo sam shvatila da nismo zapravo toliko različite – oca, koji je stalno išao na poslovna putovanja, je viđala jedva jednom mjesečno, a majka nikad nije imala lijepu riječ za nju. U njoj sam pronalazila srodnu dušu – i njoj je nedostajala roditeljska nježnost, pa smo mogle da budemo usamljene zajedno. Međutim, njena situacija ipak nije bila tako bezizlazna kao moja. Nakon što smo krenule u srednju školu, prestale smo da se družimo – njen otac je dobio posao u Švedskoj, a ovaj put je odlučio da porodicu povede sa sobom.

Pitam se šta bi mi mama rekla kada bi me vidjela sada, dok radim kao konobarica kako bih završila fakultet. Zasigurno bi pomislila da ponavljam njene greške. Kažu da ako radiš ono sto voliš, nećeš “raditi” nijedan dan u životu. Ko god da je to rekao, zasigurno nije odavde.

Kada sam pročitala maminu poruku, željela sam da joj kažem, da povičem, da sam uvijek znala da me voli. Čak i kada se vraćala kući uništena od posla nakon noćne smjene. Čak i kada smo vrištale jedna na drugu kroz svu bol. Jedino što je tada nisam razumjela. A i sada kada je razumijem, previše sam tvrdgolava da joj priznam da mi je teško – to sam naslijedila od nje. Stoga mi ne preostaje ništa drugo nego da stisnem zube i izdržim. Kao što bi ona rekla, “Šuti i plivaj.”

0 Shares