Hannina djela i dan danas inspiriraju političku akciju i korištenje razuma kao političkog sredstva. Njen život, obilježen u mnogočemu nacizmom i progonom iz Njemačke, predstavlja neiscrpan izvor informacija o snazi jednog uma, jedne žene, ali i o političkom iskustvu Židovki i Židova u 20. stoljeću.

Njene najpoznatije knjige, Izvori totalitarizma, Ljudsko stanje (Vita Activa, odnosno The Human Condition) te Eichmann u Jeruzalemu: Izvješće o banalnosti zla, između mnogih ostalih, su temeljna politička i filozofska djela zapadnog svijeta. Način na koji je Arendt kombinirala njemačku „Existenz“ filozofiju, anti-modernizam Martina Heideggera, stare Grke, te svoju eruditsku misao, studentima političke teorije i filozofije pokazuje da su pisati političko i misliti političko prije svega dužnosti koje ne možemo zapustiti u vremenu mira, ali ni u vremenu nesigurnosti.

„Nema opasnih misli; razmišljanje je opasno samo po sebi, ali nihilizam nije njegov proizvod“

 

U ovom citatu se manifestira cijeli njen opus. U knjizi „Život uma“, svojoj posljednjoj koju nije uspjela dovršiti zbog prerane smrti 1974., Arendt pokušava razumjeti je li ljudski kapacitet razmišljanja moguće koristiti kao političko sredstvo protiv zla. Ova misao, jedna od najkontroverznijih u modernoj političkoj teoriji, prati Hannu još od prije 1965. kada je napisala „Eichmanna“ gdje je osmislila koncept „banalnosti zla“ koji je doprinjeo do velike pobune židovskih, ali i brojnih drugih intelektualaca protiv njenoga rada. U toj knjizi, Arendt piše da je Eichmann, koji je bio zadužen za deportacije u koncentracijske logore u cijelom Reichu, kriv upravo zato što nije znao razmišljati o tome što radi. Naime, njegova obrana na sudu se sastojala u tome da je on samo izvršavao naredbe, odnosno radio svoju dužnost prema državi Njemačkoj (Reichu). Po njemu, on nije bio kriv, dapače, on je bio odličan državni službenik. Za Arendt, on je bio slabouman čovjek, nesposoban za razmišljanje i rasuđivanje dobra i zla.

„Kada god je bitnost riječi u pitanju, sve postane političko jer govor je ono što čini čovjeka političkom životinjom.“

 

Johanna Cohn Arendt je rođena 1906. godine blizu Hannovera u židovskoj, njemačkoj obitelji srednjeg staleža. Kako je jednom prilikom Günteru Gausu rekla, Hannah je živjela poprilično sretno djetinjstvo i odlično se uklapala u svoju okolinu. Međutim, kajzerovska Njemačka je utrla put posvemašnjemu antisemitizmu (odnosno, Arendt bi to nazivala „rasnim razmišljanjem“) u društvu pa su čak i Hannini posve liberalni roditelji počeli svoju djecu učiti da se moraju braniti, ako ih napadaju kao Židove.

Biti liberalan Židov u tadašnjoj Europi je značilo da se vodiš maksimom da se religija mora ostavljati kod kuće. Židovima je to bio mehanizam preživljavanja i omogućavanje daljnjeg napredovanja u europskim društvima koja su već tradicionalno imala otklon (da se blago izrazim) prema toj etno-religijskoj skupini. Premda je Hannah to tek kasnije shvatila, nakon tragičnih iskustava Drugog svjetskog rata (kada je pobjegla iz Njemačke u Ameriku, preko Francuske, gdje je u logoru bila zajedno s Walterom Benjaminom), njena politička misao je bila pod utjecajem takvog načina života. Jedna od najpoznatijih njenih uzrečica, a koju je također podijelila s gospodinom Gausom je da se osoba mora braniti kao Židov, ako ju napadaju kao Židova. U svim ostalim situacijama, govorila bi Hannah, ona nije marila za svoje etno-nacionalno podrijetlo jer su njena obitelj bili njeni prijatelji, ljudi poput Mary McCarthy ili Heinricha Blüchera, njenoga supruga, koji su je okruživali (odnosno bili njen svijet) nakon bijega u Ameriku. Možda je upravo zato Elizabeth Young-Bruehl naslovila svoju čuvenu biografiju Arendt: “Hannah Arendt: Za ljubav svijeta”. I uistinu, Arendt je voljela svijet, ali ne kao kao kuglu na kojoj svi živimo, nego kao mjesto koje stvara trajnost čovjeka kao stvaratelja, čovjeka kao političkog i društvenog bića, čovjeka kao čovjeka.

Biografiju napisao: Toni Čerkez


Sve citate prevela je Rerna sama.