Najkraći intervju

Tamo se mnogo zarađuje, a i mnogo radi, bar tako kažu.

Moj otac je više od jedne decenije radio u Njemačkoj i par godina u Sloveniji. Za sve te godine nikada nije poželio porodicu odvesti tamo.

Ono što sam od njega mogla čuti je: “Tamo se radi mnogo i brzo živi, ne možeš vidjeti ljude po kafićima radnim danima, a i kad se sjedne, brzo se kahve piju.”

Ono što sam mogla vidjeti su njegove žuljave ruke, poneka rana od udara, posjekotina.

Ali od plate zarađene van granica BiH plaćao je stan i režije, u Sarajevu, meni i bratu. Školovao nas. Imali smo sve. Samo on nije imao sve.

Svaki put kad krene njegova torba je bila njegov dom, svaki put ide na novo gradilište, u novu sobu.

Izvana pun života, duboko u sebi ranjen, tamo gdje je bilo mobiliziran tokom rata ne može da nađe posao.

Sve to me podstaklo da uradim sa ocem intervju o tome kako nije bajno otići van granica BiH, a ni ostati.

Kažem mu da hoću da ga intervjuišem, a on meni: “Ma koga, ne peglaj me, kakav crni intervju, nemam ti ja ništa za reći, upali televiziju i sama ćeš da vidiš, šta ti tu ja imam za reći?”

Uporno nastavljam “zašto si otišao da radiš u inostranstvo?” pitam ga. “Čuj što sam otišao. Joj, ne mogu da vjerujem šta me pitaš, pa da si pitala budalu zašto se ide tamo rekao bi ti zato što ovdje nema posla, i ako ima slabo plaćaju.”

Shvatam da PTSP sindrom počinje da radi, neću ga više ispitivati. Boli ga, mnogo. Jedan rat odnio je sve. Bio je u njemu. Šume, neprespavane noći, granate, krv, mrtvi prijatelji, i prijatelji sa drukčijim imenom, prijatelji koji ubijaju zbog imena. Sjećanja. I život. I zemlja, tvoja…

Ta zemlja — beznađe, sve je progutala i ništa ponudila.

“Ali znaš”, smije se, osjećam taj smijeh, i znam sve njegove tajne, “Titino doba je bilo dobro, svi su radili, bilo je pravednije, imalo se više, eh, a krasti, nije se smjelo…” Tišina.

“I ne smaraj me više, nećeš od mene dobiti intervju.”

A dobih mnogo više, tužnu sliku naše zemlje, i svijeta, i lekciju.

0 Shares