Ne mogu nazad na selo – preraslo me

Pobuđe. Tako se zove mjesto moga doma iz koga sam otišla kao djevojčica. Tamo nema prodavnice, apoteke, bolnice, kafane, slastičarne… Tamo je nebo, tamo su livade, šume, bilje… tamo je život, drugačiji… Tamo se diše pjesmom. Da li bih se voljela vratiti tamo? Ne sada… Ali da, za tridesetak godina.

Zašto?

Rođena sam u divnoj seoskoj porodici. U djetinjstvu nisam bila zaljubljena u prirodu, i nisam voljela bilje i životinje. Nisam voljela žuljave radničke ruke. Jednostavno, nije mi se sviđao teški seoski život. Sanjala sam o profesorskoj karijeri. Sanjala sam snove u kojima sjedim na livadi, oko mene mnogo djece, držim knjigu i čitam je. Otišla sam iz Pobuđa sa šesnaest i zaljubila se u poeziju. Pobjegla od nje i zaljubila se u nju – oksimoron. Oksimoron, to je ona stilska figura koju ću najlakše objasniti učenicima ako nekada budem radila u školi. Ispričaću im priču o svome životu, i zauvijek će zapamtiti šta je oksimoron. Objasniću im dobro i one priče u kojima se suprostavljaju selo i grad.

Zašto sam željela postati učiteljica/nastavnica/profesorica? Jer uživam u prenošenju svoga znanja drugima, i volim taj književni svijet, svakim atomom svoga bića. A dosta mi je i onih nastavnika i nastavnica koji prave razlike između djece koji imaju petice i dvice. Sva djeca moraju biti posebna na drugačije načine, ali u isto vrijeme i jednaka.

U devetnaestoj sam se preselila u Sarajevo i upisala studij književnosti na Filozofskom fakultetu. Tada sam shvatila da ciljeve nije baš jednostavno ostvariti, i da je lakše steći titulu profesora nego naći posao. Kako se moj studij privodi kraju sve više strah obuzima moje tijelo zbog mogućeg  povratka, jer ako ne nađem posao moram se vratiti kući. A strah me i onog “šta će selo reći”, vjerovatno, ako se vratim reći će “čitav je život lunjala po Sarajevu, pa se evo vratila materi, bolje bi joj bilo da je ovce čuvala…” Koliko li je samo ta rečenica ubila snova. S druge strane, kako godine prolaze sve više čeznem za svojim mirnim Pobuđem, i sve mi više nedostaju majka, otac i tetka, sve više sam svjesna vrijednosti sela i seoskog života. Nedostaje mi to nebo koje nigdje nije plavlje, nedostaju mi uski putevi s najširim vidicima, nedostaju mi slobodne ptice. Nedostajem sama sebi. Ali tamo, na selu, ne mogu živjeti od svoje profesije.

Čini mi se, trenutno, nisam dorasla životu u gradu. Sa druge strane, ni životu na selu, jer davno sam otišla iz njega, najljepše godine nisam provela u njemu, i strah me je vratiti mu se, više se tamo ne bih snašla. Nisam dorasla ni Sarajevu, ali sam mu se prilagodila i volim ga, i ne bih voljela otići, negdje, niti se vratiti. Voljela bih u nekoj od sarajevskih škola učiti djecu, ali to nije nimalo jednostavno. Za mene, selo je postalo soba bez prozora. U takvoj se sobi otvaraju novi vidici. Ipak, kada dobiješ šansu pogledati kroz prozor, ti vidici znaju nestati.

Soba

Iz djetinjstva
soba bez prozora
imala je najljepši pogled na svijet.

Sve je koračalo prema njenim obalama.

Oči su željele veća nebesa
na plafonu,
umjesto svjetiljke.

Godine kopaju rupe,
na zidovima.

Vidici - ubijaju srne,
i poslije dugo gledaju
u njihove mrtve oči.

Zakopaju živu mačku,
pa je otkopaju, osam puta.

Tumače snove.

A sanjao bih,
kako je mati sve rupe zakrpila
i mi trčimo po livadama unutar sebe.

Ako jednom odlučite da odete negdje, uvijek odlazite
s mišlju da je to zauvijek.

171 Shares