Ne mogu nikada otići

Zgrčenoj i učahurenoj u vakuumu bosanskohercegovačke svakodnevnice, riječ „odlazak“ zazvoni mi u glavi kao obećanje novog života. Misao o njemu  mi se vraća u momentima depresije i anksioznosti zbog politike koja živi od prošlosti, ili u momentima obamrlosti pred strahom od budućnosti. Mnogi su već otišli: prijateljice, poznanice, rodbina, bivše ljubavi, komšije. Ostavili su iza sebe i sve ono što vole, samo da bi pobjegli od onoga što ne vole. Spasonosna misao me dovodi do ruba pameti, smjenjujem u glavi  zamišljene trenutke opraštanja sa voljenim ljudima i patnju odvojenosti od svega što je moje. Ipak, unaprijed prežalim to sve i spremna sam u jednom gibu iskočiti iz paralizirajuće obamrlosti i uskočiti u bolji život. Ali, uprkos želji da pobjegnem iz ove učmalosti koja se naziva životom, svaki put ostajem. I nije mi jednostavno reći zašto. Strah od neshvatanja i sažalijevanja me zatvara, povlači u sigurnost šutnje koja garantuje miran san.

Ljudi koji odlaze skupo plaćaju svoj odlazak. Iza njih ostaju sela, gradovi, kanjoni, ulice, planine, rijeke, voljeni ljudi sve ono što zovu svojim. I iza mene bi, kad bih otišla, ostalo sve što me formiralo kroz tri decenije i sa čim sam se saživjela. Ali, ipak, ono što me zadržava tu nije od stvari sadašnjosti. Bojim se: ako bih otišla, šta je onda značila bratova smrt?  Ne mogu ga pitati zašto i za koga se borio, ali, ako je i najmanji dio njegove odluke da se bori došao iz potrebe da meni obezbijedi jedno sigurno mjesto pod suncem, kako da odem? Ne mogu otići, jer između nas dvoje stoji njegov neizrečeni zavjet i moje neizrečeno obećanje. Grižnja savjest me i bez odlaska progoni, osjećam se kao da sam ga već davno izdala, jer ne volim  ovu državu i patriotizam mi je degutantan u svim svojim manifestacijama. Šta da radimo mi apatridi, koji živimo na zemlji koju volimo, u državi koju ne volimo, ali koju je neko najbliže naš za nas odbranio životom?

159 Shares