NJEMAČKA!

Evropoetisanjarenje: pripadnost Evropi i sve Drugo


Dok sam neslavno i sasvim očekivano nakon studija historije i književnosti irgatio na građevinskim poslovima s „našim ljudima“ diljem Chicagolanda, često bih od(po)magao jednom majstoru živopisnog idioma koji bi pri svakom dobro obavljenom poslu u znak zadovoljstva, iz čista mira kratko izustio: „NJEMAČKA!“

Ne želeći kvariti njegovu ionako rijetko dobru volju, potiskivao bih u sebi montipajtonovske varijacije na temu tako invocirane slave poslovične egzaktnosti i preciznosti jedne NJEMAČKE!, što uvijek i nije bilo tako lahko, jer bih se tom nadrealnom prilikom sjetio skečeva koje smo glumački nadareni prijatelj iz Krajine i ja par godina prije znali improvizirati tokom poslova u pozorištu na našem koledžu  – neka ovdje ostane zapisano da je naš Krajišnik sa svježim daškom bosanskohercegovačkog tranzicijskog zeitgeista odglumio najautentičnijeg Sizifa ikad.  A u tim našim dosjetkama mi bismo sasvim spontano utjelovili tipične gastarbajtere i reciklirali svakakve otrcane fraze čija suština se uvijek oslanjala na za svakog razumnog čovjeka jedinu bjelodanu činjenicu vidljivog svijeta, a to je da „što Švabo napravi, pokvariti se nemore, care moi, peri-deri kolko hoš.“ NJEMAČKA!

Jer Nijemac je sve ono što Balkanac nije – hladna, sračunata odmjerenost naspram razuzdane hajdučke neumjerenosti, pomno planiranje naspram javašluka, neumoljiva efikasnost naspram jalove rezigniranosti… stereotipi se redaju unedogled. Anegdota koju sam čuo u intervjuu sa Žižekom o tome gdje počinje Evropa a završava Balkan je u tom smislu ilustrativna: Hrvati za sebe zadržavaju puni pedigre evropejstva, dok je Balkan „tamo daleko negdje prema jugu i istoku“, Slovenija isto tako gleda na Hrvatsku, na što se Austrijanci kao pravi Evropljani mogu samo nasmijati, jer pobogu kako da poludivlji Slaveni pripadaju tom časnom evropskom plemenu, dok tek Njemačka superiorno gleda na subraću iz Istočnog carstva koja su ipak pretrpila mnoge utjecaje s Orijenta, ali stvar se nastavlja dalje, jer samo su Francuzi istinski Evropljani, a sve istočno od njih jeste Balkan, uključujući, naravno, i germanska plemena, dok najzad ne dođemo do Buckinghamske palače iz koje se potomci kraljice Elizabete blagonaklono smiješe na barbare s Kontinenta. I bez ove anegdote nije teško primijetiti obrazac prema kojem se kolektivni identitet gradi nasuprot negativnih stereotipa o drugom, stvar stara valjda koliko i samo ljudsko društvo.

Dolazimo sada do raskrsnice. Moja prvobitna misao bila je da ovdje napomenem kako u igri stereotipa Bosanci i Hercegovci imaju možda u neprirodnoj mjeri odveć negativno mišljenje o sebi i previše idealiziraju Evropsku uniju, ali dosjetio sam se možda zanimljivije misli, a to je da zapravo većina naših sugrađana uopće ne gleda na sjeverozapadni svijet kroz ružičaste naočale, već na krajnje pragmatičan način svodi račune s identitetskom dihotomijom Mi – EU. Dok u prvoj misli i dalje ima gorke istine na tragu one „znamjanasje*otinas“, ova druga strana odnosa u kojoj se u Njemačku i ostale zemlje Unije ide zbog posla, a pravi život je u Bosni – ay, there’s the rub.

Zato nećemo slagati ako konstatujemo da u očima našeg svekolikog pučanstva nema boljeg simbola Evropske unije od eura. Nastranu Oda radosti, nasljeđe humanizma, liberté égalité fraternité, i slične umne igre besposlenih ljudi – pare su u pitanju. Euro je uvijek duplo vrijedniji od konvertibilne marke, pravo malo monetarno sunce  naspram hladne prirode naših novčanica s kojih se blijedo smiješe zanemareni književnici. Euro je opipljiv, dok su umjetnost i kultura apstraktne, ali ni to mu nije smetalo da uđe u govor, u poslovicu. Naše regionalne valute nas otkrivaju i dijele, ali euro, tek euro ujedinjuje. S eurom je čovjek siguran. Tihi euro bregove valja. Ali nije li ta slika u kojoj pragmatični Bosanac od svega što volimo smatrati evropskim vrijednostima vidi samo materijalnu stranu isuviše sumorna, sumornija i od one prethodne u kojoj smo mi „zadnja rupa na svirali“, „tamni vilajet“ (i ostale glupe fraze kafkijanskih utvara naše stvarnosti)?

Iskreno bi bilo odgovoriti s grubim „ne znam“, ali pokušajmo, naivno, doći do nekog zadovoljavajućeg rješenja. Pitanje koje se ovdje nameće tiče se evropskog identiteta građana Bosne i Hercegovine. U kojoj mjeri, i jesu li uopće, Bosanci i Hercegovci Evropljani? Nije bilo tako davno kada se pojam Bliski istok odnosio zapravo na Balkan, „evropsku Tursku“. Implicirano tom nomenklaturom bilo je shvatanje da Balkanci ne pripadaju Evropi, ili da su,  jednom „inficirani turskom pošasti“ prestali biti aktivnim sudionicima civilizacijskog progresa. Razumijevanje je to koje je i sad, da kucnemo o truhlo drvo, u životu, iako, iz ko zna kojeg razloga, u raspravama takve prirode nikada ne nalazimo osvrte na ne tako sjajne strane evropskog nasljeđa kao što su imperijalizam, socijaldarvinizam i sl. Bilo kako mu drago, ne može biti sumnje da su, barem geografski, Bosanci i Hercegovci Evropljani. Evropska Turska je daleko negdje „dolje“ u Trakiji.

A kulturološki? Nemoguće je ovdje uspostaviti sve gradacije tog veoma širokog pojma, ali opet bi odgovor i ovdje moralo biti jedno DA (s referendumskom većinom), Bosanci i Hercegovci jesu Evropljani i u kulturološkom smislu, ma šta ljubitelji razglednica iz austrougarskog perioda mislili o tome. Jedino ako u AfD-ovsko-templarskom zanosu poručimo da muslimani nikada, nikako i nipošto ne mogu biti Evropljani, argument pada u vodu za one Bosance i Hercegovce koji jesu muslimani, ali o kakvoj Evropi onda govorimo? „Pobijte ih, Bog će prepoznati svoje“? No, da ne budemo previše morbidni, čak i onima koji odbijaju u osmanskoj vladavini vidjeti išta pozitivno, mora biti jasno da su bosanski srednji vijek i posljednja dva stoljeća dovoljna za čvrstu kulturnu poveznicu s ostatkom Evrope. Uostalom, prosječnom Bosancu i Hercegovcu fes predstavlja kuriozitet skoro onoliko koliko i jednom stanovniku Berlina. Skoro. (A hipsteri među nama vide zapravo u čalmi pravi oblik narodnog pokrivala za glavu kod Bošnjaka umjesto nametnutog fesa, but I digress.)

Treća kategorija pripadnosti Evropi, ili tačnije Evropskoj uniji, bila bi ona politička, i to najšira moguća koja podrazumijeva građansku svijest, dakle, ne sami politički sistem, nego, još bitnije, oblike kolektivnog razmišljanja o političkim sistemima. Hoćemo li pogriješiti ako ustvrdimo da u tom smislu, Bosanci i Hercegovci, nisu „pravi“, odnosno, nisu potpuno Evropljani? Ali, po tom proizvoljnom kriteriju smišljenom za potrebe jednog kraćeg teksta, svi Evropljani istočno od Željezne zavjese prije 1989. isto tako nisu bili „pravi“ Evropljani. Naravno, danas gledamo na tadašnje disidentske glasove kao one jedine legitimne i prave izraze političkog bića srednje i istočnoevropskih naroda, dok svi oni koji su bili naklonjeni Moskvi nose žig kolaboracije ili tačnije, političkog marionetstva. Rekli bismo, s razlogom, jer namjerno sam previdio to da prije 1989. u tadašnjoj Čehoslovačkoj i ostalim Sovjetskim satelitima izbori nisu bili legalni.

Dakle, očito je moguće da politički duh jednog naroda bude oprečan ili u suprotnosti s političkim sistemom pod kojim se upravlja, a samim tim i s njegovim „političkim vođama“. A moguće je čak da i tamo gdje su izbori legalni i naizgled transparentni, politički duh naroda nije u suglasju s „izabranim“ predstavnicima, pogotovo onda kad je Ustav prema kojem se zemlja upravlja rezultat mirovnih pregovora, a ne, recimo, takvih sitnica kao što su ustavotvorna skupština ili razvitak političke misli. Pogotovo je to moguće u zemljama gdje su prirodni politički procesi taoci interesa, i da ne kažemo, teritorijalnih aspiracija drugih zemalja.

Da bi Bosanci i Hercegovi upotpunili svoj evropski identitet, politički procesi u njihovoj državi moraju biti organski, te moraju biti oslobođeni one vrste vanjskog uplitanja koje je u posljednja dva stoljeća dovelo do pokojeg atentata, nekoliko ratova i „razvlačenja pameti“  običnih građana koje onda ne možemo kriviti, ako poučeni takvim iskustvom, od Europske unije prepoznaju samo euro. Uz to, sve su bučniji oni glasovi desnice koji raspravu o pripadanju ili nepripadanju Evropi prebacuju, odnosne svoje političke zahtjeve uranjaju, u oblast kulture ili tradicije. Naravno, dijalog o tome mora postojati, ali neprihvatljivo je da jedan od uvjeta za pripadnost Evropi bude religija. Takva promišljanja olahko dovode do žigosanja Judinim znakom onih naroda koji su po svemu, osim po religiji, kao i ostala većina Evropljana.

Najzad, naš evropski identitet u Bosni i Hercegovini ne smije biti uvjetovan pripadnošću Evropskoj uniji. Ovo uopće nije priznanje poraza u predugom procesu pridruživanja, nego svijest da konci procesa političke prirode na prostoru od Drine do Une i od Save do mora, nisu u rukama lokalnih moćnika. Ako smo politički corpus separatum, to nikako nismo, ili ne smijemo biti u kulturnom, umjetničkom i identitetskom smislu. S druge strane, (ne)razvijanje građanskog društva ne smije biti svaljeno na mršava pleća srednje i radničke klase u BiH. Bez obzira na sav institucionalni nerad, teško se oteti dojmu da je domaća inteligencija krajnje indolentna. Morali bi poneki konvertibilni akademici i intelektualci raditi barem dva puta više nego jedan euro naučnik. Pritom bi valjalo napomenuti da bi naš zlatni doprinos bogatom evropskom stolu mogao biti u jedinstvenom diskursu o prožimanju različitih kultura – nimalo nova ideja, ali uvijek, čini se, nedovoljno istražena.

Nešto me ipak čini blago optimističnim. Možda zato što je pored kuće bujno probeharala široka krošnja jabuke, ili jer nemam većih nedoumica o svom evropskom identitetu (pet godina na drugom kontinentu to dovoljno utvrdi), ili zato što odbijam da doprinosim općem hranjenju lomače očaja, ali ja već mogu da zamislim nekog budućeg predsjednika Bosne i Hercegovine kako, u ne tako dalekoj budućnosti, prilikom potpisivanja ugovora o pristupanju naše zemlje Evropskoj uniji prima čestitke od kolega: „Congratulations, Mr. President! A job superbly done!“

„Indeed. A job superbly done, or, as we like to call it, NJEMAČKA!“

„Nay-mah-chka? Is that a traditional Bosnian saying?“

0 Shares