O dvojnom državljanstvu iz osobne perspektive

Tenzija u prirodnom

Nick Vaughan-Williams, u svojoj knjizi „Kriza europske granice: Bipolitička sigurnost i još više“, piše o granicama kao invencijama koje kompleksne i preklapajuće diskurse i identitete pojednostavljuje pojavom demarkacijskih odrednica (granica, op.a.) u kojima se ono „vani“ i ono „unutra“ jasno određuje (2015, 7). Ono „vani“ je karakteriziano kao nestabilno, anarhično i opasno dok je ono „unutra“ karakterizirano“ kao stabilno, poznato i prijateljski nastrojeno (2015, 7). U nekakvim jasnijim riječima, koncepti suverenosti i granica skupa pojednostavljuju kompleksnost međunarodne (globalne) politike. Ali, nama se, kao i Nicku, na BiH periferiji, nameće jedno ključno pitanje: “Što se događa s ovim konceptima kada se granice ne doživljavaju samo kao stabilni koncepti?”

  • Biti dva puta

Ena je ranije ovoga mjeseca izvrsno, uvela raspravu o „Non-EU“, periferiji, bivanju izvan „carstva“. Između ostalog, ona se pita kada će globalno nadvladati ono lokalno. Po mom viđenju, ona se zapravo pita kada će granice kao nekakve odrednice privilegija prestati važiti, ako ikada. I mislim da je zapravo ovo jedan od temeljnih problema svijeta danas. Ako je globalizacija pretvorila svijet u jedno malo selo gdje se svađamo i prepiremo o tome tko je i u kojoj mjeri izvješćivao o stvarima koje nas nažalost ne interesiraju više od reklamnog bloka o novom iPhoneu (inače, proizvedenom u periferiji)- potresima u Zambiji, Indiji, Japanu, ratovima u BiH, Siriji, Iraku, Angoli, progonima Rohingya u Miyanmaru ili Hmong ljudi u Laosu, ili pak staljinovom genocidu nad baltičkim narodima, Kininom nad njenim Uygur muslimanima ili Daesh-ovom nad Yazidima, kršćanimaa – kako onda opravdati činjenicu da nas granice i devetnaesto-stoljetni princip suverenosti drži utabane u mjestu? Odgovor na ovo nije lagan, ali bih se usudio dati svoju perspektivu o tome kako sam se ja saživio u svoju dvojnost koja nije posebna u svijetu, ali koju mnogi ljudi (pogotovo stranci) naprosto ne razumiju.

Nedavno sam, zbog profesionalnih razloga morao popunjavati jedan obrazac u kojem sam morao prikazati svoje EU državljanstvo (a koje imam jer imam „dvojno“ BiH-Hrvatska – da! Ja sam jedan od „onih“). Zapravo, ponižavajuć rad jer sam dotičnom sveučilištu poslao preslik svoje „plavke“ (RH putovnice) koja je temeljni dokument koji potvrđuje moje EU/RH državljanstvo. Međutim, Britancima je bilo čudno kako ja kojemu je stalno prebivalište u BiH, a do tada boravište u Litvi, mogu biti EU građanin? Pitanje na koje sam morao odgovoriti je: „Koliko ste vremena proveli u EU u zadnje 4 godine“. Lita, jube, rekli bi moji Dalmatinci.

Ali, ja sam se ipak tipično akademski raspisao i pisao o granicama, o tome kako granica između BiH i RH za mene ne znači puno jer sam je uvijek lagano prolazio (pored, dakako, gužvi) i jer sam veliki dio života provodio u RH a rastao u BiH. Moj identitet kao takav se saživio u to dvojno i ja sam sretan s tim, naprosto ne poznajem ništa drugo (jer, ja sam rođen s „dvojnim“). Međutim, u odnosu na moje sunarodnjake Bosance i Hercegovce, kako sam stario, uvidio sam privilegiju i ključnu razliku (premda se ta privilegija ne osjeća unutar BiH). Ja mogu dobiti stipendije, ja mogu ići po EU veoma lako i imam raznorazne olakšice. Ali opet, ja sam u nekom mjestu između jer moja valuta je KM (BAM), ja ne mogu ostvariti zdravstveno u toj EU jer je moje stalno prebivalište izvan nje, i dolazim iz BiH sa svojim ekonomskim podaništvom i u odnosu na moje sunarodnjake iz EU-a, ja sam „niži“. Na kraju krajeva, dok sam popunio taj obrazac (uzimajući u obzir samu činjenicu da sam ga uopće trebao popunjavati) da im potvrdim svoju plavu EUropsku krv i dok je on prošao svu birokraciju, ja sam propustio sve rokove za stipendije i naprosto izvisio.

Kako to pojmiti?

  • Ima’l šta na belegiju?

Ja ne krivim BiH niti EU zbog problema u koje me pusta činjenica moje egzistencije bacila. Bit ovomjesečne teme je da pokažemo odnos periferije i centra, odnos EU-a i ne-EU-a, onog vani i onog unutra, tako da naizgled ovaj svoj slučaj uzimam samo u tom kontekstu. Jednostavno. Ja sam došao odakle sam došao i suočavam se s problemom navedenim iznad, i to je to.

No, budimo realni, bilo bi naivno kada bismo ga sagledali iz takve perspektive.  Zapravo je moj problem, a problem BiH uopće taj što nas takva pozicija oblikuje – osoba se, htjela ili ne htjela, saživi sa svojom situacijom i ponekad kao riba pliva u tom nekom bezgravitacijskom stanju – preživi, pa ćeš imat’ nešto. Kako bismo mogli okarakterizirati to stanje?

Ja se usudim reći kao krizu sustava suverenosti i sustava granica, krizu koja lagano klizi između dominantih tema i utječe podvodno na sve temeljne političke probleme današnjice – migracije, nadzor nad granicama, odnose između država sa sličnim etničkim grupama (Rusija-Ukrajina, Rusija-Latvija)…Odnosno, mi ovaj problem možemo pojmiti kao jednu vrstu pucanja naoko stabilnog i jednostavnog principa suverenosti – tenziju između romantiziranog nacionalnog života, „prljavosti“ ljudskosti („ljubav ne poznaje granice“) i globalnog kapitalizma („svijet je globalno selo“).

  • A kako znaš kome pripadaš?

Upravo kada se taj fenomen „pucanja“ principa suverenosti i nestabilnosti granica kao nekih zamišljenih, ali tvrdokornih, linija demarkacije javi, simultano se pojavi i to vječito pitanje identiteta kao kategorije koja ima potencijal da ojača granice, ali i da ih sruši. U kontekstu BiH, identitet se najčešće konstruira kao rušilački čimbenik, a tek rijetko kao izvor zajedništva. Naš identitet kao društva utemeljenog na zajedništvu različitih etno-nacionalnih skupina zaista može ponuditi alternativu standardnim odnosima identiteta-kao-granica (odnosno, čvrsto omeđenim nacionalnim-suverenim-identitetskim jedinicama), ali nažalost on za to još uvijek nije sposoban. Razloga ima mnogo, a neke smo ih ovdje na Rerni već obradili ili spomenuli (poput nepravednog statusa BiH kao periferije koji se održava na životu izvana), ali mislim da se može jasno reći da je najveći problem nestabilnost same BiH činjenica da ona ne može artikulirati samu sebe. Tako da moć koju ona ima u društveno-političkom smislu nitko ne može iskoristiti kao politički alat. Činjenica da imamo muslimane koji mogu biti nevjerojatan spoj s muslimanskim svijetom, pravoslavce koji nam daju ulaz u Rusiju, ali i dalje, te katolike-Hrvate koji u nekom dvojnom smislu otvaraju vrata katoličko-kršćanskom svijetu te EU, se ne percipira kao dobra stvar nego kao temeljni razlog zašto BiH ne može opstati (narative poput „vječito posvađanih etničkih skupina“) i zašto bi bilo bolje ili da se ona raspadne ili da ostane u nekakvom nepomičnom stanju u kojemu se nalazi danas.

Kao netko tko je srastao u „dvojnost“, moj identitet meni ne predstavlja problem, iako se često moji kolege/prijatelji sa Zapda (ali ne samo Zapada) čude tomu kako jedna osoba može percipirati sebe kao dvojnog domoljuba (ili ne nužno domoljuba). Ja mislim da je to ljepota identiteta kao društvene kategorije. Ja točno znam odakle sam i to osjećam, ali to ne može biti prepreka razvijanju sebe (mene) kao jedinke, niti sebe kao društva, koje pretendira na izvan-kategoričke (da ne kažem, revolucionarne) tendencije koje bi možda jednoga dana dovele do uništavanja torova u kojima živimo. Kategorije bilo koje vrste drže vodu samo ukoliko ih prakticiramo i vjerujemo u njih. To ne znači da je sve relativno (premda bih ja išao tako daleko da kažem i da jeste), dapače svjesnost relativnosti kategorija nam daje političku moć koja može reformirati, revolucionizirati ali i promijeniti egzistencijalno stanje u kojemu se nalazimo.

Što se događa s kategorijama granica i suverenosti ako se prestanu doživljavati kao „bogom dane“?

Može se dogoditi povijesni revizionizam kakvog i danas doživljavamo na Balkanu, ali i svugdje drugo u svijetu (bez da se on događa u trenutku svjesnosti relativnosti tih granica. Dapače, on se danas događa u trenutku kada se te granice smatraju najprirodnijim.), ali se može dogoditi nova vrsta politike i na lokalnoj i globalnoj razini koja vodi demokratizaciji, nezavisnosti, i svjesnosti o tome što društva i države znače kao socijalne jedinke, a ne prirodne kategorije.

0 Shares