Pisma iz dijaspore: Dostojanstvo i iluzija

Toni i Hana su vršnjaci iz Bosne i Hercegovine: on iz Mostara, ona iz Sarajeva. Upoznali su se online, preko zajedničkog prijatelja sa Pala. Još se nikada nisu sreli, jer studiraju i rade u različitim evropskim gradovima. Laprdala i ljubitelji svojih mjesta i nauke, počeli su razmjenu pisama. Ovo je šesto pismo u seriji Pisma iz dijaspore.


Draga Hana,

Pišem ti jako ljut, iako na prvu nemam razloga za ljutnju. Nedavno sam se preselio u predivni Zagreb samo privremeno i tek sam shvatio koliko mi je Balkan nedostajao, koliko mi je Hrvatska nedostajala, a koliko mi naša BiH tek nedostaje. Ali uskoro, izgleda, ću se vrnuti „dolje“ i uživati u mom mostarskom suncu. Međutim, prije toga mi se čini da ću neko vrijeme, poprilično čudno, provesti i sretan i ljut. To međustanje bi neki opisali kao „Angst“, ali ja mislim da je puno jače od angsta. Sretan što sam ovdje (ipak smo mi, za razliku od Litavaca, ljudi sunca), ali ljut zbog toga što nas svakodnevno okružuje. Prije nego što nastavim samo ću reći da se slažem s tobom – mi nismo „punditi“ pa nećemo dalje s pun-ovima, pogotovo ne onima o pečenju.

Odlično si mi napisala u prošlom pismu kada si rekla da mladi (ali ljudi uopće) iz BiH odlaze zbog manjka dostojanstva. Mislim da je Nermin to također odlično opisao u svojoj prvoj slici iz Goražda – ta neka praznina (filozofi bi rekli „ontološka“) koja nas okružuje svakodnevno, neka ravnodušnost ljudi naspram ljudi, ali i sustava naspram ljudi, je temelj našeg problema. Čovjeku se čini da je kod nas sustav napravljen upravo tako da samo ponavlja sebe i kroz to da svaki dan umanjuje vrijednost „čovjeka“. Međutim, danas ti želim malo pisati o toj genealogiji koju si spomenula. Pitam se, kako možemo imati genealogiju BiH kulture (ali i „nacionalnu“ kulturu u društveno-političkom smislu) kada nemamo nacionalnog projekta? Odnosno, što ljudima znači genealogija neke nacionalne kulture kada to nacionalno naprosto „ne klika“?

Svi znamo, ili barem možemo pogoditi, da je Dayton polu-propali neo-liberalni pokušaj u pravljenju države. BiH je, nasreću ili na žalost, jedan od rijetkih uspješnih takvih projekata, međutim, ako je BiH „uspjeh“ onda zasigurno možemo ustanoviti da je taj uspjeh gorak. Dapače, meni se čini da nas taj „uspjeh“ svakodnevno uništava. Naravno, neću ni ulaziti u to da je Dayton postigao mir (odnosno da je zaustavio rat), ali mislim da mogu ustvrditi da se Dayton polako pretvara u još jedan razlog zbog kojeg se ljudi mrze i možda ratuju – on nas strukturalno gura jedno na drugog i konstantno u javnoj sferi producira iste probleme. Pa mislim, granice entiteta su ratne granice, granice kantona također – pametnom dosta. Dayton je samo stabilan, vječito na aparatima.

Ja smatram da jedini način da radimo i kultiviramo to što BiH može ponuditi svijetu je da promijenimo Dayton „bottom-up“. Inače, nećemo imati što kultivirati jer ono „nacionalno“ je konstantno pod onim etničkim. Dakako, ja ne pozivam ovdje da mi etničko ubijemo ili asimiliramo u nacionalno – to je u startu pogrešan korak. Zar ne možemo zamisliti državu i društvo koje pulsira? U kojem se živo tkivo koje je čini stapa sa strukturom koju bismo mogli stvoriti – zar BiH ne može biti jedna od rijetkih (post)modernih kreacija gdje se modernističke kategorije „nacije“, „etnije“ itd…slijevaju i stapaju jedna u drugu? Zar ne možemo pisati BiH ne na jednom polju, sastavljenom od 3 dijela, nego na više polja istovremeno i tako činiti sklopivu cjelinu? Mislim da kada bismo počeli politički razmišljati (a vidiš koliko je razmisljanje bitno, pa pisali smo ranije o Arendt) na jedan kreativniji i neopterećeniji način, onda bismo mogli postaviti strukture društva i države na druge noge. Tako se ne bi trudili sačuvati kulturu koja se ne cijeni ili ne usvaja, od koje se ljudi aktivno distanciraju. Naša kultura, prihvatali je mi ili ne, je udaljena od nas upravo zbog toga što smo raščlanjeni, odnosno krivo napisani. Nismo mi „tvrdi ko Dodik“, mi smo toliko meki da se topimo na sobnoj.

I tako dok pišem ovo mi padne na pamet nedavno slučaj u Prijedoru i video koji sam, nažalost, pogledao. Ovaj „momak“ Renato, koji je na brutalan način prikazao našu normalu („Tebe nitko sad ne smije dirat’“ – a nitko Azrina ne smije dirat’, upravo zato sto je skinuo državnu zastavu s auta). Vidiš, ovaj slučaj nije samo pitanje „državnosti“ nego i pitanje dostojanstva. Dok god mi budemo razmišljali o dostojanstvu kao nečem poklonjenom i kao nečem apsolutno „normala“, nećemo shvatiti da se pasiviramo. Tada dostojanstvo postaje nekakav virtualan koncept, iluzija za koju se ne možeš uhvatiti. Što sada nama znači što je policija „procesuirala“ Renata? Ništa puno. Renato je ful zabavan lik; on je „budala“, „hamal“, „luđak“. Ali možda jednog dana, kada shvatimo da je dostojanstvo mukotrpan rad i svojevrsna borba, ćemo početi doživljavati sebe na drugačiji način, našu kulturu, ali i našu državu. I tek onda ćemo moći pisati neke nove stranice povijesti. Do tada, barem ja tako mislim, ćemo mi lijepo živjeti (u našoj „prekrasnoj prirodi, ljudima, hrani i kulturi“, u „srcu“ Europe, kako se i prodajemo turistima), ali ćemo iznutra trunuti. Ja nikada iz BiH nisam otišao jer mi je bilo loše, ja sam samo shvatio naknadno koliko bi mi loše bilo da sam ostao. Ali upravo zato se jednog dana želim i vratiti; ponajviše da se uvjerim da borba za nešto ima smisla.

Hana, pored svega ovog mene zanima kako ti vidiš BiH sada, odnosno kako je pišeš? Gdje BiH ide kao specifična post-socijalistička država na ovom putu prema EU? Mislim da je to ključno pitanje ako želimo definirati ovo „unutra“ (tko smo mi); mi moramo isto tako uvidjeti gdje smo mi u odnosu na ono „vanjsko“.

 


Naslovni kolaž rad je umjetnice Kasje Jerlagić. Sarajevo, 2019.

14 Shares