Pisma iz dijaspore: Lažni poslovi

Draga Hana,

Sve razumijem! Izgleda da je ovo proljeće donijelo obveze koje su tijekom zime bile “pod tepihom”. Ne pomaže ni ovo vrijeme, ni poplave po Bosni, vodostaj Neretve, ali ni mrak ovdje u Zagrebu, koji definitivno pojačava čežnju za ljetom i nekakvim “ćelopekom” koji pak nikako kod nas da dođe.

U prošlom pismu si me pitala što znači prihvatiti se posla? Eh, pa, odgovor na to pitanje ti ne namjeravam dati. Mislim da svi nešto uzmemo iz te već notorne uzrečice. Međutim, a na tragu naše mjesečne teme s kojom lagano završavamo peti, htio bih se osvrnuti na samu prirodu posla. Odnosno, promjene u prirodi posla.

U naslovu se pitam “kojeg posla”?

Ovo pitanje ne očekuje precizan odgovor, ono je više retoričko. Kojeg posla da se prihvatimo kada posao kao takav izumire a ljudi rade sve dulje sate, uz sve manje beneficije, na poslovima koji ih ne ispunjavaju? Odnosno, kojeg posla da se prihvatimo kada svi više radimo bullshit poslove?

U svojoj knjizi, Utopija za realiste, Rutger Bregman piše o tome kako pravi poslovi postaju luksuz manjine, dok većina ljudi radi poslove koji ih ne ispunjavaju i koji ne proizvode nikakvu tržišnu vrijednost. Iznosi primjer bankara koji su 1970. u Irskoj otišli na šestomjesečni štrajk. Bergman kaže da zapravo nitko taj štrajk nije ni osjetio jer je tržište samo reguliralo sve financijske probleme. Na kraju krajeva, da su osjetili probleme, ne bi bankari štrajkali čak 6 mjeseci. Kome štrajka danas pomoćnik asistenta zamjenika glavnog upravitelja prodajnog lanca? Kome štrajkaju knjigovođe ili pravnici? Čemu rade 9 sati dnevno kad su zamjenjivi? Zar nije vrijeme taj sustav rada mijenjati?

Sjedam jučer na pivo s prijateljicom koja se tek doselila iz Budimpešte u Zagreb. Kaže da je nakon par godina u Budimpešti shvatila da ne može više. Njoj je već 30 i od svog posla, a visokokvalificirana je i radila je za njemačku kompaniju, nije mogla niti uštediti, auto kupiti, niti ulagati u neke bitne životne stvari (od nekretnine do putovanja). Inače, njemačke kompanije outsource-aju (odnosno odlažu) sve više poslova na zemlje poput Mađarske, gdje su plaće znatno niže i umjetno podižu životne standarde (odnosno stvaraju zavisnosti). Rad od 9 sati dnevno kaže nije ljudski jer se ne možeš nakon 9 sati koncentrirati (dodaje da se ipak navikla na taj sustav, ali tek nakon 5-6 godina iskustva).

Njena priča me nekako podsjeća na esej koji smo citirali u članku o radnicima koji kaže da su milenijalci (odnosno oni rođeni od 1984. do 2004.) gotovo duplo manje sposobni za kupiti stan ili svoju nekretninu od njihovih vršnjaka 1970.-ih. Djelomice je to što milenijalci sve manje rade za novac, a sve više rade za CV. Nas također nazivaju generacijom “I” (“I” za “Internship” odnosno pripravništvo). U Hrvatskoj, ali i BiH, pripravništvo se najčešće ne računa ni kao staž, odnosno nema vrijednosti. Međutim, djelomice je to zato što sve veće cijene nekretnina tjeraju mlade ljude da iznajmljuju (odnosno da ulaze u kirije) nekretnine. Premda to na Balkanu još nije zaživjelo kao na Zapadu, mislim da se već osjećaju počeci tržišnih promjena.

U Zagrebu traži posao i ohrabrena je, ali kaže većina poslova se svode na IT sektor (informacijske tehnologije) ili nekakve papire, baš kao i u Mađarskoj. Ona radi na projektnom menadžmentu i prostornom/urbanom planiranju, a tu je teško upasti jer se tržište u Hrvatskoj, kao i inače po EU periferiji, orjentira isključivo prema tim “popularnim” zanimanjima, od prodaje do IT-a.

Pitam se, a ovo sam čuo nedavno od jednog novinara, tko će raditi za 10 godina kada nas umjetna inteligencija zamjeni (ili kako je on priupitao, kako da objasnimo viljuškarima da će za 5 godina njihov posao biti da rade za mašinu a ne da mašina radi za njih?)?

Na kraju krajeva, jesmo li sigurni da sve ide tako linearno i da će nas umjetna inteligencija zamijeniti?

Ne znam, ali znam da je sve više besmisla u ovim poslovima, a sve manje “čovjeka”.

 

0 Shares