Puno malih honorarnih poslova

Toni i Hana su vršnjaci iz Bosne i Hercegovine: on iz Mostara, ona iz Sarajeva. Upoznali su se online, preko zajedničkog prijatelja sa Pala. Još se nikada nisu sreli, jer studiraju i rade u različitim evropskim gradovima. Laprdala i ljubitelji svojih mjesta i nauke, počeli su razmjenu pisama. Ovo je drugo pismo u seriji Pisma iz dijaspore. Prvo pismo, čija je tema bila sloboda, pročitaj ovdje


Dragi Toni,

O, da ti pišem o slobodi u Berlinu! Dva su citata koja me u ovom gradu drže – prvi, moje prijateljice – “Berlin ne nudi ništa osim osobne slobode i cipela” , a drugi, sa razglednice – “Berlin je kučka i onda se udaš”. Užupis je sebe ozvaničio kao republiku slobode, ali Berlin – kučka stara – sjedi mirno i šeretski te posmatra dok se ti svaki dan iznova šokiraš koliko si malo svoje slobode zapravo sama spremna prihvatiti.

Po dolasku nisam mogla pretpostaviti šta je to društvo izobilja i šta, zapravo, znači izbor. A onda te preplavi: panika pod neonskim svjetlima dok, ni kriva ni dužna, biraš između čaja koji će ti donijeti opuštanje, osjećanje čitavom, i liječenje, ili pak onog koji će te podsjetiti na mir, harmoniju i sreću. Panika koja nastaje nakon 7231. pregledane cipele u online prodavnici nije ni nalik panici koju sam osjećala pred mrvicama koje smo imali na raspolaganju na našoj tužnoj evropskoj periferiji.

Živimo u užasu postmoderne, svi skupa, a njegove su instance na različite načine očite gdje god da krenemo. U tvojoj Litvi koliko u mojoj Njemačkoj koliko u našoj Bosni i Hercegovini. I možemo do sutra ilustrirati ovu činjenicu kao očitu, na milion šaljivih ili studioznih načina, u nemogućnosti da se prema njoj postavimo iz moćne pozicije. Mene iz moje nemoćne pozicije aktivno brine jedno: nesrazmjer u mogućnosti izbora. I pokušat ću se, sada, dok tebi pišem, prema njemu postaviti ni studiozno, ni šaljivo, nego praktično. Ovih dana me to baš fura, da procese i strukturu svedem na jednostavne dijelove pa rješavam jedan po jedan, kao da, na primjer, sastavljam bojler.

Eh, moj bojler za danas je, dakle, nesrazmjer u mogućnosti izbora. On se očituje gdje god da krenem. Evo dva koja sam identificirala. Opisat ću ti ih i onda iznijeti na teoretsku ravan, zelenu poljanu gdje te pozivam da mi uzvratiš.

Prvi nesrazmjer: zamisli da sjediš u učionici na faksu u Mostaru, i zamisli da sjediš u učionici na faksu u Parizu i želiš napraviti neku šalu koja je vezana za međunarodnu pop-kulturu. Recimo da ta tvoja šala počiva na osnovnom znanju o Vinstonu Čerčilu. Mogu se kladiti da će u Parizu više studenata, koliko god glupi ili nezainteresirani bili, znati od kojeg je historijskog značaja bio, recimo, Vinston Čerčil. Ne znam da li bi to tako bilo u Mostaru! Ili u bilo kojem od naših gradova. Nesrazmjer u mogućnosti izbora tu je strukturalan – naša osnovna kultura, ona na kojoj društvo počiva i koju reproducira kroz odgoj i obrazovanje u ranim godinama, ne uspijeva da obuhvati nešto što se drugdje podrazumijeva. Small talk sa vršnjacima kući i vršnjacima drugdje je potpuno drugačiji jer kući on ne funkcioniše ako sadrži informacije, ili znanje. Informacijom i znanjem se ne nailazi na isto odobravanje koje omogućava kratka i generalna opaska na neki trenutan, apolitičan momenat. Ja mislim da je to geopolitički i ekonomski problem. Nesrazmjer, moj Toni – u strukturalnim uslovima od kojih svi skupa počinjemo. Mi ne možemo birati da ne znamo, mi po deafultu ne znamo. Ova nefer andrićevska generalizacija tu je samo da ilustrira problem koji mislim da je globalan – nepostojanje srednje radničke klase kao zajednice na evropskoj periferiji.

Drugi nesrazmjer: sloboda stvaranja vs. sloboda bivanja. Svako od nas mora učestvovati u tržištu rada jer moramo zarađivati da bismo živjeli. Ali meni se čini da ne znam nikoga naših godina ko radi ono što želi – svi imamo po par poslića, cunjamo između onoga što želimo da radimo i onoga što se plaća. To je, za mene, Toni, znak da smo srasli sa vremenom koje nam se pisalo: identiteti nisu nikada bili ovako vidljiviji i moderni, a tržište rada i znanja nikada ovako zahrđalo i zastarjelo. Birokratizacija svakog posla,i postojanje poslova nesreće kao što je rad u call centru, kao da za zadatak imaju da naše progresivne i kroz tehnologiju informirane umove anestetiziraju. Je li to znači da, kako bih imala slobodu, a u isto vrijeme i zarađivala (i pazi, ovdje uopće i ne razmišljam o bazičnim humanim uvjetima koji su sve rjeđi kao što je zdravstveno i penziono osiguranje) – je li to znači da moram izmisliti svoj osobni život potpuno iz korijena i van svake strukture?

Javi mi šta misliš.

Čujemo se,

Hana


Tonijev odgovor čitaj uskoro na Rerni.

26 Shares