Početak slobode u našoj zemlji?

Jedno od težih pitanja vezanih za slobodu, slobode, jeste gdje su njene granice i da li ona podrazumijeva samovolju, pravo svakoga da radi šta želi. Tim pitanjem i danas se bave mnogi muškarci i mnoge žene, a neki od muškaraca koji su stvarali u osamnaestom i devetnaestom stoljeću danas se smatraju veoma bitnim i popularnim filozofima kontinentalne, evropske tradicije.

Njihove su knjige i promišljanja postala popularna nakon što je pad sistema feudalizma koji je bio dominantan u zapadnom svijetu ostavio prostora za zamišljanje novog i drugačijeg društva. Pad feudalizma bitna je prekratnica u historiji čovječanstva. Francuska revolucija koja se desila tada bila je revolucija naroda protiv plemića (tzv. feudalaca), koji su bili vlasnici posjeda na kojima je narod radio. U jednom kratkom periodu ovog stoljeća, od samo 50 godina, su mislioci poput Hegela i Kanta na do tada nepoznate načine povezali ono što je ljudsko sa onim što čini jednu državu.

Sloboda jedne osobe završava tamo gdje počinje sloboda druge – govorili su.

U vrijeme kada je ova gospoda zamišljala novu Evropu, u Bosni i Hercegovini je vladalo Osmansko Carstvo, a Bosna i Hercegovina se zvala Bosanski vilajet. Tako su se zvale sve pokrajine unutar velikog Osmanskog Carstva. U Bosanskom vilajetu tada nije bilo velike pobune protiv feudalnog sistema, ali malih pobuna je bilo na sve strane, posebno u Hercegovini. U ovim su pobunama učestvovali seljaci i seljanke koji su plaćali veći porez na korištenje vlasništva feudalaca. Veći porez su u Carstvu uglavnom plaćali ljudi koji nisu željeli da se izjasne kao muslimani ili prihvate islam kao svoju religiju. Sistem oporezivanja bio je jedan od načina na koji je Carstvo održavalo svoju dominaciju u svojim vilajetima diljem svijeta, a slične modele koristile su i druge velike imperije, što je umnogome doprinijelo malim pobunama običnih ljudi, koje su kulminirale u revolucijama i velikim političkim promjenama.

U isto vrijeme, nove ideje o slobodi koje su se rađale kod komšija u Evropi, rađale su se i u Bosni. U Bosni je ipak to bilo malo drugačije nego u, na primjer, Njemačkoj ili Francuskoj. Bosanski su intelektualci i pisci u ovom periodu, za početak, pisali na pismima koja nisu bila ni latinica ni ćirilica, već arebica uz malo latinice i ćirilice. Oni su svoje ideje o slobodi stvarali većinom izučavajući različite sefardske, franjevačke, muslimanske i evropske mislioce, a najviše su čitali literaturu iz današnje Španije, Italije, Holandije, Austrije i Turske i prvenstveno bili informirani religijom. Dok su oni to izučavali, približavala se i velika promjena – osmanski su komandiri polako gubili moć na prostoru naše zemlje, a austrijski dolazili da je preuzmu.

Dok je raja u Sarajevu uživala stvarajući sufijsku književnost i organizujući stalne pobune protiv gradskih vlasti koje su im nametale više obaveza i manje sloboda, Hegel je, udaljen par stotina kilometara, uspostavio dva ključna pojma za filozofiju ovog vremena: razum i um. Za Hegela um postoji na tri načina: teorijski um, praktični um i slobodni um. U njegovom filozofskom kanonu sloboda se naziva slobodna volja. Filozofi ovog kanona kažu da bez slobodne volje nema slobode, ali ne definišu slobodu konačno.  Hegel  misli da je slobodna volja jedinstvo inteligencije i slobode koje osobi dolazi kroz stalno vraćanje ka objektivnosti. Na ovaj se kanon, od kojeg učenici i učenice filozofije u Evropi uglavnom počinju svoje studije, kasnije referirao Marx i u Komunističkom manifestu razrađivao tu ideju slobode. Marx vjeruje da bez slobodnog pojedinca, nema slobodnog društva, a ne obrnuto. Dakle, samo ako je pojedinac slobodan u nekoj državi, onda je ta država slobodna. Komentar na slobodnu volju imao je i mislioc Immanuel Kant, koji je tvrdio da sloboda znači biti slobodan od nečega ili nekoga.  Ono što je zajedničko za sva njihova promišljanja jeste da su kroz njih uspostavili figuru građanina: osobe koja svoju slobodu definiše sama u odnosu sa državom i zajednicom u kojoj postoji. Figura i pravna kategorija građanin, u smislu pojedinca koji ima lična i politička prava je, dakle, direktna ostavština Francuske revolucije. Ona će u Bosnu i Hercegovinu idejno stizati na vrijeme, ali pravno će dospjeti jedno stoljeće kasnije, dolaskom Austrijskog Carstva na vlast.

Sloboda jedne osobe završava tamo gdje počinje sloboda druge. – zaključila je sva spomenuta gospoda. Ali, zašto bi moja sloboda ugrožavala ikoga? – upitala je jedna od koautorica ovog teksta, u dvadeset i prvom stoljeću, u jednom uglu Bosne i Hercegovine.

Odgovor joj je ponudio još jedan filozof slobode, John Stuart Mill, kroz jednostavan primjer pijanstva. On kaže da niko ne treba biti kažnjen zbog pijanstva kao takvog jer time narušava samo svoje zdravlje, ali ako neko pijan obavlja neki javni posao, na primjer, ako je policajac ili doktor u službi, treba biti kažnjen jer može narušiti zdravlje nekog drugog. Dakle, nanositi štete pojedincu ili zajednici, znači izlaziti iz kruga slobode.

Slobode pojedinca, građanina u društvu propisane su zakonima. Pravo je, stoga, jedan oblik slobode. S druge strane, mogli bismo reći da zakoni i pravo postoje sa svrhom da ograniče slobodu jednih da bi zaštitili druge. Ali, pri ovakvom razmišljanju, važno je da ne zaboravimo da su sve zakone neki ljudi nekada iz nekih interesa predložili i usvojili – dakle, promjenjivi su. 

Sloboda je, dakle, i u Evropi i u Bosni i Hercegovini, dolaskom koncepta građanstva, postala subjekt prava. Građani sa pravima su također građani sa obavezama, a primarna obaveza osobe koja je građanin nad kojim postoji neki zakon je da stalno provjerava da li taj zakon omogućava ista prava njemu i nekome drugome. 

I danas je sloboda unutar neke države subjekt prava. Zakoni štite i moraju štititi, ali ne samo moćne i privilegirane, nego sve slojeve društva – zakoni ne smiju propisivati slobodu jednoj grupi ljudi da se bogati preko leđa druge; zakoni moraju zaštiti obične građane i njihov okoliš od štete koju mu nanose velike industrije, zakoni moraju štititi pravo svakog pojedinca na zdravstvo, a ne prepustiti to volji poslodavaca! Ovi uzvici se, slično kao 1789, u ovom trenutku opet mogu čuti na ulicama Francuske. Znači li to da je došlo vrijeme za redefiniranje slobode? Znači li to da će kod nas doći za, recimo, sto godina?

Izvori: ovo istraživanje, ovo istraživanje, ova knjiga (dostupna na upit) i fragmenti iz tekstova dostupnih na web-stranici Fondacije Mak Dizdar.

0 Shares