Pola kuće

Svi stanujemo negdje. To je najzastupljenija arhitektonska tipologija – stanovanje. Ono može biti individualno ili kolektivno. Lokacija i vrsta kuće ili stana u kojem ljudi žive zavisi od mnogih faktora, od kojih je među značajnijima financijsko stanje ukućana. Neki ljudi žive kao podstanari, a drugi posjeduju jedinice u kojima stanuju. U Bosni i Hercegovini (a i svijetu) većina domaćinstava nije smještena u prostore koji zadovoljavaju standarde stambene arhitekture, kao što je broj kvadrata po ukućanu, potrebna infrastruktura, osvijetljenost i drugo. Na stambenoj arhitekturi se štedi – to znači da je iz recepta za izgradnju kvalitetnih objekata prilikom izvedbe izostavljeno nekoliko sastojaka koji se ne smatraju esencijalnima; kao rezultat, zgrada će biti sagrađena od nekvalitetnih a jeftinih materijala, sa nedovoljnim kvadraturama i bez prozora u svim prostorijama; kuća će uvijek imati zidove i krov, ali u zavisnosti od materijalnog stanja graditelja, a posmatrajući lokalne primjere – neće imati legalan priključak na gradsku infrastrukturu, termoizolaciju, fasadnu oblogu, stolariju, rasvjetu, namještaj. Najlakše uočljiv nedostatak je prepoznatljiv u bosanskohercegovačkoj sredini: vlasnici sagrade kuću na sprat, žive u prizemlju a nedovršeni sprat ostave novim generacijama koje ga trebaju dograditi u budućnosti, bez fasade a nerijetko i bez drugih elemenata. Ovom problemu možemo pristupiti iz različitih aspekata – socijalnog, urbanističkog, estetskog; meni je naročito zanimljiv kao paralela projektima poznatog uspješnog čileanskog arhitekte Alejandra Aravene, koji je za svoj rad na stambenoj gradnji za siromašne dobio najveće svjetsko priznanje u oblasti arhitekture, Pritzkerovu nagradu 2016. godine.

Aravena misli da arhitektura treba pružiti oruđe za bijeg iz siromaštva, pa je sa svojim do-tankom Elemental ponudio kvalitetnu matricu jeftine gradnje. Suočivši se isprva s projektom koji je zahtijevao gradnju novih kuća za 100 čileanskih siromašnih porodica, pri čemu je za svaku kuću budžet iznosio tek 14 000 KM (od čega se moralo platiti i zemljište), Aravenin tim je osmislio pristup zasnovan na – gramatici. Umjesto da grade imenice – prozore, stropove i spratove, gradili su glagole: jesti, spavati, raditi, rasti, odnosno mikroprostore koji su omogućavali humane uslove za ove radnje. Svaka porodica dobila je stabilan okvir i infrastrukturu za čitavu kuću i izgrađenu jednu kvalitetnu polovinu unutar tog okvira, radije nego nekvalitetnu čitavu kuću. Drugu polovinu su kroz vrijeme mogli proširiti sami u skladu sa novim potrebama i mogućnostima unutar svoje porodice, ili je ostaviti kao slobodan prostor. Nakon nekoliko godina, ostvarile su se nade arhitekata: svaka porodica je djelimično dogradila nedostajući dio objekta, koristeći materijale koji su im bili dostupni i povećavajući kvalitet svog životnog prostora. Aravenina ideja nije nova – globalni programi poput Sites and Services su godinama gradili osnovne infrastrukture siromašnim porodicama da bi one na toj bazi mogle graditi ostatak kuće – ali je bilo potrebno da ovakav pristup pokaže arhitekt koji je globalno uspješan i izvan margina socijalne gradnje da bi se njegov pristup smatrao relevantnim, a ne utopijskim. Bez obzira na rezultate njegovog rada, takav pristup socijalnoj arhitekturi još uvijek nije mainstream; nažalost, konvencionalne metode procjene vrijednosti ovakvih objekata ne bave se socijalnim napretkom koji iz njih proizlazi.

Kad je u pitanju kolektivno stanovanje, problem je nešto kompleksniji, a kvalitetne uzore ne treba tražiti u Čileu već u vlastitoj historiji. U vrijeme kad je država bila vlasnik kolektivnog stambenog fonda, postojala je jasna kategorizacija i standardizacija čime je osiguran kvalitet stambenih objekata. Nakon raspada Jugoslavije i procesa privatizacije stanova, država prestaje biti aktivan sudionik stambene politike koja postaje u potpunosti podređena tržišnim principima. U praksi to predodređuje loše uslove stanovanja, te se ni za relativno visoke cijene ne može kupiti stambeni prostor koji obezbjeđuje minimalan kvalitet stanovanja. Uzmemo li u obzir da se stambena gradnja gotovo uvijek realizira bez arhitektonskih konkursa, ne postoji ništa što može obezbijediti njena pozitivna svojstva osim moralne odgovornosti investitora, vlasnika i kupca.

Šta činiti? Vjerovanje da je konsultiranje s arhitektima luksuz uvriježeno je u našoj sredini – ogromna većina individualnih stambenih objekata nastaje bez stručnjaka. Slika arhitekata kao estetičara prostora nadvladala je poimanje njihove uloge kao stučnjaka za gradnju u očima javnosti. Arhitekt je osoba koja treba restrikcije uzrokovane manjkom financija prevesti u kreativnost rješenja. Tako je i sa svim drugim strukama, koje kvant određenih znanja mogu iskoristiti u rješavanje problema siromaštva. Što je pitanje teže, to je odgovor relevantniji: svaki uspješan odgovor na problem besparice i njome uvjetovanih situacija, bez obzira na struku iz koje dolazi, treba učiniti javnim, glasnim i korištenim.

Ena Kukić