Porodični dnevnik: sloboda

Osamnaestogodišnja Martina na sebe je preuzela zadatak da mjesečno odabere isječke iz dnevnika raznih ljudi sa naših prostora. Nekada će mjesečnu temu obrađivati kroz zamišljene dnevnike, a nekada ćemo skupa arhivirati pronađeni sadržaj. Za svoju spisateljsku premijeru na Rerni, Martina se odlučila za isječka iz 4 dnevnika: jedne kćerke, njenog brata, tate i mame. Martinine Dnevnike od sada čitajte svaki mjesec na Rerni. 


Kćerka:

“Zato što ja tako kažem. Zato što si žensko.”

Te riječi mi i dalje odzvanjaju u glavi. Riječi koje je izrekao moj otac kada sam ga pitala zašto ne mogu ostati vani više od dva sata. Ne mogu da izbacim izraz na njegovom licu iz glave. Pogled u očima kojim mi jasno daje do znanja da je sva daljnja diskusija uzaludna. Jer je on tako rekao. Jer sam kćerka, a kćerke trebaju biti poslušne svojim očevima. Nije bitno što sam uvijek bila odlična učenica, što nikad nisam pravila probleme u školi i što me svi profesori vole. Više me ni ne pita šta je bilo u školi; to se podrazumijeva.

Možda je to i problem, što se nikad nisam suprotstavila, niti iznevjerila njegova očekivanja. Savršena kćerka. Ne znam da li bih se više mogla suprotstaviti, sve i da pokušam. Osjetim kako se bijes i borbenost u meni polako smiruju; nepravda koja me je povrijeđivala više mi se ne čini toliko bolnom. To je upravo ono što me i najviše plaši. Da ću se jednog dana probuditi i prihvatiti “Zato što ja tako kažem” bez pogovora.

Sin:

Danas su se stari i sestra posvađali. To se rijetko dešava, mora da je baš bila nervozna. Čujem njihove glasove kako dopiru iz dnevne sobe. Njen uznemireni glas pita zašto se ponaša prema njoj kao prema kriminalcu, a ne kao prema kćerki. Njegov smireni odgovor okončava razgovor. Sestrini koraci polako idu prema sobi. Čujem kako zatvara vrata i liježe na krevet. Mora da je stavila slušalice; muzika je uvijek smiruje u ovakvim situacijama. Osjećam neku čudnu krivicu. Meni nikad nije branio da izađem s jaranima, čak i ako je radni dan, a već sam bio vani prethodna dva dana. Ali šta ja tu mogu? Nije ni meni uvijek lako. Želio sam da budem režiser, nekad davno. Sada završavam zanatsku školu, jer ću tako imati hljeb u rukama. Jer je on tako rekao. I dalje uživam da gledam filmove; analiziram svaki ugao kamere i razmišljam o tome šta bih ja uradio drugačije. U posljednje vrijeme sve rijeđe.

Otac:

Čim su riječi prešle preko mojih usana, znao sam da nisu pravedne. Ali, šta je tu je. Već su izrečene. Ne možeš povući svoje riječi ili preći preko njih; tako pokazuješ slabost. A i ona mora razumjeti da ne može raditi šta god želi. Svi imamo ulogu u ovom životu koje se moramo pridržavati. I ja se neprestano žrtvujem za ovu porodicu. Zar misli da je meni svejedno? Kad sam bio njenih godina, nisam zamišljao da će mi život ovako izgledati. Naučio sam da budem zadovoljan onim što imam. Ipak, nekad u noći osjetim užasnu tjeskobu. Protraćio sam život. U tim trenucima mi dođe da sve ostavim iza sebe i počnem ispočetka. Pokušam ponovo. Ali to vrijeme je prošlo. Donio sam svoje odluke, i sad moram stajati iza njih.

Majka:

Zar se moj život sveo na ovo? Bespomoćno posmatranje? Znam da me moja kćerka zbog toga prezire. Prezirem i ja samu sebe, mnogo više nego ona. Da sam poslušala svoje roditelje i završila fakultet, sada bih imala posao. Mogla bih nas izdržavati, bez da ovisim o njemu. Otkud sam znala kakav će biti? A nekad davno je bio divan. Sada ga ne mogu pogledati u oči, a da ne osjetim kako nesto ključa duboko u meni. Gađenje. Ali, prema kome od nas dvoje je ono usmjereno, nisam sigurna. Sad je prekasno za žaljenje. Iz ove kože ne mogu.

Martina Larma

193 Shares