Postanak “Puste zemlje”, dio 1.

U pismu majci datiranom 6. oktobra 1920. u kojem T. S. Eliot raspravlja kupovinu novog stana i ostale benigne gluposti dosadne svakodnevnice kroz koje čak i najveći pjesnici moraju proći, budući Nobelovac napominje: „Ali ja jednostavno ne mogu više raditi tu gdje jesmo, čak ni odmarati. Naravno, nisam u stanju da pišem, ili čak da čitam i razmišljam, već nekoliko sedmica.“ Pismo završava riječima: „Veoma sam umoran i sada moram stati.“ Samo nekoliko sedmica prije, 20. septembra, Eliot je majci spomenuo da mu je potreban „period mira kako bi napisao jednu pjesmu koju dugo vremena ima na umu“. Kritika s dobrim razlogom vjeruje da je to prvi spomen Puste zemlje, seminalnog pjesničkog djela dvadesetog stoljeća čija višeglasja, nepredvidljive promjene tona i prije svega neuhvatljiva značenja uronjena u vapaj za duhovnim ispunjenjem izgledaju svježe danas kao što su to bili prije stotinu godina. Nema sumnje da je to jedno od najvećih ostvarenja dvadesetog vijeka, kao što nema sumnje da je njen stvaraoc, Thomas Stearns Eliot, jedan od najvećih pjesnika engleske, a tako i svjetske, književnosti. Ali uslovi u kojima je ona nastajala bili su za pjesnika surovi skoro kao i „najokrutniji mjesec“, ispunjeni silnim obavezama, porodičnim problemima i tihim paklom post-svjetskoratovskog života skučenog pod sjenom crvene stijene. Ostatak 1920.-e i čitava sljedeća godina će za prezaposlenog i prezabrinutog Eliota ponuditi mučan kreativni prostor iz kojeg će se roditi Pusta zemlja. Razapet između posla i kuće očajno je pokušavao iznaći način da prevaziđe svojevrsni spisateljski blok. To što je pjesma na kraju morala nastati daleko i od posla i od kuće, ukazuje na bitnu dinamiku odnosa između svakodnevnih obaveza i umjetničkog nagona, nešto što najprostije možemo nazvati potrebom za mirom i tišinom. Međutim, i suprotno jednako vrijedi. Bez nereda kuće i buke posla, teško da bi jedan pjesnik, pogotovo kao što je to bio Eliot koji je čvrsto vjerovao da se pjesnik nikada ne bi trebao baviti isključivo pjesništvom, mogao, u pauzama, kriomice, prisluškivati muziku sfera – podrazumijevajući da bilo šta više od fragmenta nama nije ni dostupno („These fragments I have shored against my ruin“).

Thomas Stearns Eliot je rođen 1888. godine u St. Louisu kao najmlađi od šestero djece u porodici koja je bila svjesna svojih, za američke standarde, starih korijena. Njegov otac je bio direktor fabrike hidrauličnih presa, a mati učiteljica i ponekad pjesnikinja koja je, primijetivši sluh svog sina za poeziju, zdušno podržavala njegovu orijentaciju k svijetu prizivanih i nedozvanih Muza. Iako je odrastao u Srednjem Zapadu, Eliot i njegova porodica su njegovali čvrste veze s rodnim Massachussetsom, čije tonove novoengleske aristotraktske misli lahko prepoznajemo u radu autora Prufrocka i Čiste srijede, kao što i nešto od duha urbanog, oronulog starog St. Louisa pronalazi mjesto u najpriznatijim njegovim stihovima.

Mladi Eliot je imao najbolje moguće obrazovanje. Iako je prvu godinu na Harvardu bio pod opomenom zbog loših ocjena, sve svoje studentske obaveze je završio na vrijeme. Studirao je evropske i klasične jezike, te filozofiju. Njegova misao je uveliko bila formirana pod utjecajem Irvinga Babbita, utjecajnog kritičara koji je otvorio vrata Novom humanizmu i uputio Eliota na istočnjačke tekstove. Na Harvardu je upoznao i Bertranda Rusella, te pjesnika i pisca Conrada Aikena, koji će mu ostati doživotni prijatelj. Ključni trenutak u razvoju njegove poetske estetike bilo je otkriće francuskog pjesnika Julesa Lafourgea  (kao što će, stoljeće kasnije, ključni trenutak u razvoju najmanje jednog mladog pjesnika biti otkriće Eliota). Laforgue je ponudio Eliotu ono što, po vlastitom priznanju, nije mogao naći u tadašnjoj engleskoj književnosti, dinamičnu upotrebu suvremenog idioma. Sa završetkom studija odlazi u Pariz, gdje prisustvuje predavanjima iz filozofije na Sorbonni. Do 1914. izučava indijsku filozofiju na Harvardu, kada dolazi u Evropu i nakon izbijanja Prvog svjetskog rata seli u London, gdje upoznaje najodgovornijeg čovjeka za najbitniju revoluciju u književnosti dvadesetog stoljeća, nemirnog trubadurskog duha po imenu Ezra Weston Loomis Pound.

Zahvaljujući svom malo starijem i mnogo iskusnijem američkom kolegi, Eliot počinje upoznavati bitne ljude iz književne i umjetničke elite londonskog carstva. Na preporuku uvijek zagrijanog Pounda za otkrivanje novih glasova, njegova pjesma The Love Song of J. Alfred Prufrock pojavljuje se u uticajnom Chicaškom magazinu Poetry i u prva tri stiha, kako se to kaže, uvodi modernu na velika vrata u svijet književnosti „Let us go then, you and I, when the evening is spread out against the sky like a patient etherised upon a table…“. Iste godine upoznaje i prema mišljenju njegove porodice i poznanika prerano sklapa brak s Vivienne Haigh-Wood, guvernantu krhkog zdravlja, glumačkog izgleda i po svemu sudeći, izvrsnih sposobnosti na plesnom podijumu. Suvremene biografske bilješke često, s razlogom, vide u ovom nesretnom braku sjeme očaja koje će izrasti u Pustu zemlju, ali u ovom tekstu mi ćemo se više fokusirati na Eliotove poslovne obaveze i potencijalni način na koji su i one mogle doprinijeti takvom stanju uma, brilijantnog kakav je njegov bio, koji pokazuje „strah u pregršti praha“.

Mladi bračni par je od početka imao problema s finansijama. Upravo zbog toga su, na poziv Bertranda Russella, živjeli jedno vrijeme u stanu poznatog filozofa, kojom prilikom je i, nažalost po Eliotove, procvjetala ljubavna afera između njega i Vivienne. Ljeta 1915. Tom Eliot odlazi kod roditelja u Amerika, usput svrativši do Harvarda gdje pregovara o danu odbrane doktorske disertacije, koja se nikada nije desila. Razlog je ležao i u tome što je Eliot, uz zdušno Poundovo nagovaranje, svoju budućnost vidio u Engleskoj, u Evropi. Vrativši se u avgustu, do aprila sljedeće godine predaje u nekoliko srednjih škola. Brod kojim je trebalo da ode odbraniti svoju disertaciju u aprilu kasni nekoliko dana i upravo zbog toga, Eliot otkazuje svoje planove, nikada se ne pojavljuje za odbranu i tako ne dobija doktorsku titulu, iako je njegova disertacija bila završena i u potpunosti zadovoljavala visoke standarde Harvarda. U međuvremenu, kako bi uvećao ionako skromne prihode, Eliot piše kritike za nekoliko časopisa. Pound se u pismu prijatelju žali kako Eliot „piše veoma malo, skoro ništa“, misleći, naravno, na poeziju. Za Božić 1916., Eliot piše bratu da odustaje od učiteljstva, jer osjeća „kako gubi u svakom pogledu.“

Marta godine 1917. počinje raditi za Lloyds banku, odjeljak za strane račune. Bio je to naoko čudan izbor za mladog filozofa koji je tek postao pjesnikom, ali ne i za pedantnog, odmjerenog posuma, kako ga je Pound u pismima od milja zvao. Tokom te godine postaje pomoćni urednik jednog uglednog časopisa, i objavljuje svoju prvu, nevjerovatno zrelu i čudesnu zbirku, Prufrock i druge pjesme. U međuvremenu, njegov odnos s Vivienne je, što zbog određenih poteškoća iza zatvorenih vrata spavaće sobe, što zbog njenih afera s drugim muškarcima, postao izuzetno hladan i neprijatan. Kada je nekoliko mjeseci pred kraj rata Eliot prošao pregled za vojsku, Vivienne je zapisala svoje čuđenje u pismu prijateljici: „Ne razumijem. Dobio je veoma uvjerljiv nalaz od našeg doktora, i bio je strašno bolestan tokom vikenda tako je očito bio u jadnom stanju.“ Eliot je mobiliziran samo nekoliko dana pred kraj rata. Budući da Saveznici nisu više imali potrebe za vojnim uslugama jednog pjesnika-filozofa, on se brzo vraća na posao, o čemu Pound piše: „… nazad u banci, ali veoma krhkog zdravlja. Doktor mu je naložio da šest mjeseci ne piše bilo kakvu prozu.“

Nastavak čitajte uskoro.

 

0 Shares