Postanak “Puste zemlje”, dio 2.

U sljedećih nekoliko godina, Eliot će uspostaviti autoritet vodećeg kritičara, preusmjeravajući tok književno-kritičke misli svojim esejima, od kojih je dovoljno spomenuti „Tradicija i individualni talent“, te  „Metafizički pjesnici“ – esej u kojem je iz zaborava izbavio takve stubove današnjeg kanona kao što su izvrsni John Donne i Andrew Marvell. Od metafizičara je Eliot posudio vrstu poezije u kojoj racionalna misao nije odvojena od osjećaja, te bitan odnos prema suvremenom idiomu kojeg se ti pjesnici, bez obzira (ili upravo zato) što su neki od njih bili vodećih umovi svoga vremena nisu ustručavali ubaciti usred teozofskih napjeva. Druga potencijalna privlačnost koju je Eliot primijetio kod ovih pjesnika 17. stoljeća jeste svakako odvojenost pjesničke vokacije od one koja kruh stavlja na stol – John Donne je skoro sve svoje pjesme dijelio isključivo s uskim krugom prijatelja. Kada je Eliota nedavno preminuli Donald Hall upitao da li je optimalna karijera za pjesnika sloboda od bilo kakvog posla i potpuna posvećenost čitanju i pisanju, on je odgovorio: „Ne,…. veoma je opasno svakome dati optimalnu karijeru. Sasvim sam siguran da sam otpočeo imajući nezavisna sredstva, da nisam morao razmišljati o zarađivanju i da sam mogao posvetiti sve svoje vrijeme poeziji, to bi imalo umrtvljujući uticaj na mene.“ U jednom drugom razgovoru rekao je da „pjesnik mora biti namjerno lijen. Pisati bi trebalo što je manje moguće. Uvijek pokušavam da čitav taj posao učinim što nebitnijim mogu.“ Ipak, takvo razmišljanje ga nije sprječavalo da ostaje budan do 3 sata ujutro kako bi završavao svoje eseje.

Ali dok se širila njegova slava kao vodećeg kritičara i prvog među pjesnicima moderne, privatni problemi su se množili. Njegova porodica, a poglavito otac, nikako nisu opraštali njegov brak s Vivienne, koja je bivala sve bolesnijom (Eliot je jednom prilikom čak očekivao da umre). Godine 1919. njegov otac umire prije nego su imali priliku da izmire svoje nesuglasice.  Iste godine Eliot dobija primamljivu ponudu da bude pomoćni urednik jednog obnovljenog časopisa koji je nekad bio vodeći u engleskoj književnoj kritici. Po vlastitom priznanju, Eliot je proveo mnogo stresnog vremena razmatrajući ovu ponudu, ali na kraju se ipak odlučio da ostane u banci. Smatrao je da bi posao u tom časopisu naškodio njegovom ugledu vrsnog pjesnika, nije želio pisati kritike za knjige koje ga „ne bi možda uvijek zanimale“, i sve u svemu, osjećao je da mu banka nudi veću materijalnu sigurnost i potrebnu distancu od engleskog učmalog knjiškog miljea. Naravno, to ga nije spriječilo da par godina kasnije postane urednikom The Criterion-a, ali to je već bilo pod mnogo boljim uslovima za njega.

Ključna godina za nastanak Puste zemlje bila je 1921. U januarskom pismu majci gotovo rezignirano navodi „Živ sam i zdrav, ali veoma umoran.“ Izvjesno je da je već tada u mislima bio preokupiran skladanjem jedne duže pjesme, ali što zbog bankarskih obaveza, što zbog ženinog krhkog zdravlja, i povrh svega, priprema za posjetu njegove porodice tog ljeta, pisao je malo ili nimalo. Problemi s pripremama za dolazak porodice (majka, sestra, brat) ticali su se ne samo žarke želje da ih impresionira i uvjeri kako je u životu napravio prave izbore (ponajviše glede Vivienne), već i onih pukih materijalnih stvari kao što su smještaj njegovih najbližih. Tako se u pismu prijatelju izvinjava što dugo nije odgovarao „zbog dugog niza privatnih briga“ koje su ga sprječavale da napiše „pjesmu bilo koje dužine“. Objašnjava da je „banka, kada ima ličnih zebnji“ jednostavno „previše“. Stres koji su iskusili tokom višemjesečne posjete porodice ostavila je i Vivinne i Toma iscrpljene. U septembru on posjećuje nervnog specijalistu koji mu propisuje tri mjeseca odmora od svakog oblika posla, zabranjujući mu čak i čitanje, osim dvosatno za „razonodu“. Jedna prijateljica u pismu komentariše kako „jadni Eliot zvuči umorno do smrti…. Mislim da ljudi ne bi trebali biti tako umorni… To je pogrešno-„.

Bračni par Eliot je nedugo poslije, nakon što je Tom dobio dopust od banke, jedno vrijeme proveo u poznatom odmaralištu pored mora, Margate. Tu je Eliot napokon uspio napisati novu stranicu ili dvije budućeg remek-djela, zureći u otužno i hladno jesenje more.

On Margate sands.

I can connect

Nothing with nothing.

Međutim, to nije bilo dovoljno za potpuni oporavak. Na preporuku prijatelja odlazi u Švicarsku u Lausanneu, gdje provodi par mjeseci s psihologom frojdovskog kova Rogerom Vittozom. Na putu je odsjeo u Parizu, gdje je prijatelju i mentoru Ezri Poundu pokazao pjesmu koja je imala radni naslov preuzet iz jednog Dickensovog romana, He do the police in different voices. Utjecaj Pounda i kasniji urednički pothvati (pola pjesme je jednostavno prekrižio) su dobro poznati. Tek, Eliot je konačno našao potrebni mir te zime u maglovitom alpskom gradu, na obalama Ženevskog jezera (ili Lac Leman: „By the waters of Leman, I sat down and wept“) u relativnoj usamljenosti, daleko od prenapučenog Londona, daleko od zagušljivog podzemnog ureda kroz čiji je prozor mogao vidjeti samo noge indiferentnih prolaznika, daleko od katastrofalnog braka, daleko od gramzljivih urednika. Komentarišući novo djelo u čijem nastajanju je on bio ključan, „bolji majstor“ Pound je zapisao nešto što ćemo dosta slobodno (ne slobodnije od njegovih prevoda, svakako) prevesti kao: „Eliot je napisao pjesmu koja će nas ostale natjerati da ugasimo mješalicu, smotamo kablove…“

The Waste Land, Pusta zemlja izlazi prvo u Eliotovom The Criterion-u, a zatim i u Dial-u u njegovoj rodnoj zemlji. Veličina i dalekosežnost njenih stihova bili su od početka jasni, barem onima koji znaju čitati. Bilo je i onih koji su smatrali da je Eliot pjesmu napisao kao šalu, te onih koji ničega dobrog u njoj nisu vidjeli. Takvi su, uglavnom, zaboravljeni. Zahvaljujući Eliotovim  varljivim fusnotama, dubokoj uronjenosti pjesme u mitički svijet Frazerove Zlatne grane i arturijanskih legendi, njegove želje da u poeziji uradi donekle ono što je James Joyce radio u Uliksu (kojeg je čitao u rukopisu), te aluzijama na druga klasična i neklasična djela, Pustu zemlju su mnogi interpretirali kao ne-konfesionalno štivo odvojeno od ličnog sentimenta koliko i bankovni račun. Ali njena jeziva ljepota ne bi niuopola bila tako živa i grozna da u svaki stih, iza igrarija (kakve samo igrarije!) preučenog filozofa-pjesnika, nisu utkane niti očaja i boli koji izvor mogu imati samo u proživljenom, a ne čitanom ili zamišljenom. Uostalom, već je Mary Hutchinson primijetila, kako to dirnuta pjesmom koju im je Eliot lično čitao prenosi Virginia Woolf, da je pjesma, zapravo, Eliotova „melanholična autobiografija“. Pogrešno bi bilo interpretaciju/e Puste zemlje tražiti u pjesnikovoj spavaćoj sobi ili zagušljivom uredu, ali znanje da je pjesma mučnu genezu imala u „poslu“ i „kući“, i da je mogla biti dovršena samo daleko i od „kuće“ i od „posla“, čini je bližom i tim više ljudskijom, spuštajući je s visoke nebeske trpeze čiste poezije na klimavi stolić životarenja u sjeni crvene stijene.

Thomas Stearns Eliot je napustio Lloyds banku 1925. godine kako bi radio za izdavačku kuću Faber & Faber, gdje će ostati do kraja života.

S Vivienne se razišao 1933. godine.

0 Shares