Prije ZAVNOBIH-a

Ovo je tekst u kojem se pojavljuju pojmovi: fašizam, nacionalizam, antifašizam, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija, Jugoslavija, Bosna i Hercegovina.


ZAVNOBIH se nije desio iz čista mira i preko noći. On je posljedica dugih razgovora i praktičnih rješenja o idejama o državnosti Bosne i Hercegovine kroz raniju historiju za koju je ova sedmica, u kojoj se obilježava 100 godina od kraja Prvog svjetskog rata, zgodna referentna tačka. Zašto?

1918. je godina koju treba zapamtiti kao godinu koja je veoma bitna za jačanje koncepta moderne države – sa granicama, zastavama, pjesmama, zakonima, ustavima, predsjedništvima, parlamentima, i tako dalje. Iako su sve ove riječi i koncepti postojali i prije, 1918. su se različiti narodi odlučili zahtjevati više autonomije u odlučivanju o tome u kakvoj će državi živjeti. Tako je Evropa dobila svoje moderne granice.

1918. godina je također bitna za zapamtiti kao godina u kojoj je nacionalizam u svim evropskim državama počeo da jača. Narodi su tražili načine da se razlikuju od drugih naroda i zamišljali svoju poziciju pod novim, porušenim, krvavim, poslijeratnim evropskim nebom. Tako se kod svih naroda, i pobjednika i gubitnika u ratu, na kafama moglo čuti: mi nismo kao oni! naša je država izgubila toliko ljudi u ovom ratu da mi zaslužujemo da se obogatimo! naša je država izgubila toliko ljudi u ovom ratu da mi zaslužujemo da nam pripadne ovaj komad zemlje! mi se moramo obogatiti! mi to možemo dobro. mi to možemo bolje. One su nekada dolazile iz ideje o sigurnijoj budućnosti, ali ako su dolazile iz ideje da se nešto može bolje od nekog drugog naroda, bile su, zapravo, nacionalističke.

U jesen 1918., kao i sve ostale evropske, tako su i bosanskohercegovačke elite morale da se dogovore kako dalje. One su već decenijama predstavljale muslimansku, srpsku i hrvatsku većinu, koje su bile prepoznatljive po različitom religioznom i nacionalnom identitetu, ali i jednako jakom idejom življenja na zajedničkoj teritoriji. Razlog tomu bio je kraj svjetskog rata i veoma očit raspad monarhija koje su do tada vladale cijelom Evropom. Kod nas je to značilo da je utjecaj Austro-Ugarske oslabio, a ideja o zajedničkoj državi svih naroda zapadnog Balkana ojačala.

Da se tada mogla sprovesti anketa o tome kakvo uređenje zamišljaju stanovnici i stanovnice Bosne i Hercegovine, odgovori bi bili podijeljeni između: nemam pojmada ostanemo dio Austro-Ugarske, da postanemo dio Srbije, da postanemo dio Hrvatske, da budemo skroz svoji i neovisni, da budemo svoji i neovisni u sklopu neke zajedničke strukture svih nas, te, može to, a mogu i Austro-Ugari s nama ako hoće.

Ideja neke zajednički organizirane države, postala je krajem rata bliska svima koji su razmišljali o budućnosti Bosne i Hercegovine. To se desilo iz različitih razloga.

Prvi, to je bila jedina ideja o kojoj su se predstavnici svih političkih elita i religija mogli složiti. (“Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade”, rekao je Džemaludin ef. Čaušević, tadašnji predstavnik muslimana u Bosni i Hercegovini, političke i religijske funkcije koja se naziva reis-ul-ulema, jednom prilikom.)

Drugi, Austro-Ugarska se raspadala i brzo se morala dogovoriti struktura koja će i njima odgovarati radi lakšeg predavanja birokratske vlasti. (Jedan mađarski diplomata došao je u Sarajevo te jeseni da pokuša nagovoriti balkance da ostanu dio raspadajuće Austro-Ugarske, ali je svima, pa i njemu, bilo jasno da od toga nema ništa.)

Tako je Bosna i Hercegovina postala jednaka članica nove države, koja se, nemojte se zbuniti, zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. (Kraljevina SHS). Dakle, opet smo bili dio monarhije. Ova se nova država poslije preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Ali i to je bila monarhija i to nije isto što i Jugoslavija o kojoj naši ljudi uglavnom pričaju. To je došlo poslije.

Dok su se po banketima tako dogovarale raznorazne brojčane političke kombinacije (koliko kojih ljudi će predstavljati koji narod) većina bosanaca i većina hercegovaca gledali su svoja posla.

bosanci i hercegovci gledaju svoja posla.

Za predstavnike svih naroda koji su izabrani da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu u Kraljevini SHS u narodnom periodu bit će ovo težak zadatak. Na njima će biti da brane Bosnu i Hercegovinu od ideje da se smanji njena administrativna neovisnost u Kraljevini, koja je nastavila da bude prisutna u svim njenim strukturama.

Oni će to uspješno učiniti 1921, kada će Bosna i Hercegovina postati centralistički uređena, teritorijalno cjelovita država, ali još uvijek unutar Kraljevine. To znači da je Bosna i Hercegovina bila zemlja bez unutrašnjih granica i sa jednim zakonodavnim tijelom koje se onda dogovaralo sa vrhom Kraljevine SHS. Dokument kojim je to dogovoreno zove se Vidovdanski sporazum.

Nakon ove godine, ipak, nastavile su se iste političke borbe za samostalnost naše države. Stalne promjene teritorijalnih podjela i novi političari sa svojim osobnim idejama krojit će politiku Bosne i Hercegovine kao dijela neke veće strukture. U jednom trenutku, Bosna i Hercegovina je čak postala i dio Adolfu Hitleru odane države koja se zvala Nezavisna Država Hrvatska i bila oficijelno fašistički uređena država. U isto to vrijeme, u Evropi je počeo da jača partizanski pokret, a na kafama u otmjenim salonima od Sarajeva do Berlina pričalo se kako se u cijelom poslijeratnom kuršlusu potpuno zaboravilo da postoje radnici i radnice.

Fašizam i antifašizam bili su u ovom periodu prisutni u Bosni i Hercegovini, i politički aktivisti su se među sobom počeli dijeliti po nacionalnom, ali i po političkom uvjerenju. Ovo nije doticalo većinsko stanovništvo koje je i dalje uglavnom gledalo svoja posla.

U svojoj osnovi, fašisti su ljudi koji vjeruju da drugačiji i slabiji unutar njihove države zaslužuju da ih se odstrani ili ubije. Antifašisti su ljudi koji vjeruju da drugačiji i slabiji unutar njihove države zaslužuju da žive slobodno. Oba uvjerenja neozvaničeno su jačala sve do 1939. kada je počeo Drugi svjetski rat.

Sa Drugim svjetskim ratom i fašizam i antifašizam dobili su ozbiljniju dimenziju. Sa ozbiljnošću, zbog jačanja antifašizma na našim prostorima i nove potrebe da se definiše šta ćemo sa Bosnom i Hercegovinom, došao je i kraj rata, a potom, u miru, ZAVNOBIH.


Izvori: ova knjiga, posebno uvodni tekst Husnije Kamberovića, ova knjiga, i ova knjiga – sve smo vam ih pripremile na klik, a imamo i još preporuka za posuditi.

Napomena o fotografiji: preuzeta je iz monografije Između dvije imperije koju je pripremio i izdao Zemaljski muzej BIH. Iako fotografija datira iz 1907., slabo šta se i do 1918. i do današnjeg dana promijenilo.

Napomena o ostalim izvorima: koristile smo mnoštvo web materijala koji rado dijelimo sa vama ako vam se čita. Ima tu raznih interpretacija događaja koje smo poredile, ali i znastvenih radova koji su prilično temeljiti.

Napomena o izmjenama u tekstu: riječ autonomija, nakon intervencije jednog drugara, zamijenjena je pojmovima administrativna neovisnost i samostalnost. Isto tako je rekao da napomenemo da u BIH nikada nije postojala fašistička stranka.

0 Shares