Prvi put vas pozdravljaju Lejla i Hana

Posljednji čas geografije i historije nismo imale ni toliko davno: prije pet ili šest godina, još uvijek smo išle u srednju školu. Od tada se u našoj zemlji malo šta promijenilo, a posebno isti ostali su sadržaji u udžbenicima i način na koji se od nas traži da učimo.

Obje smo, svaka u svojoj drastično različitoj stvarnosti, odrastale i razmišljale o tome što čini našu svakodnevnicu. Tiho i negdje u backgroundu naših malih umova razvijale su se slične ideje, iako se uopšte nismo znale. Ljutila nas je ista nepravda u školi, smarali su nas drugari kojima je sve bilo ofirno, baš smo se pitale što neko nešto mora ili treba, a neko ne, gledale smo kako i gdje napraviti male belaje koji bi se brojali više kao osobni adolescentski uspjesi nego ozbiljne disrupcije sistema.

Izašle smo iz škola, svaka na svom kraju grada, pogledale u nebo i zaključile: glavne karakteristike našeg obrazovnog sistema su insistiranje na jakim autoritativnim osobinama kolektiva, podučavanje nezdravim i polurazvijenim društvenim normama,  ohrabrivanje dezorjentacije te izobilje pasivnosti,  manjka perspektive i interesa. Možda je i drugdje tako: možda je obrazovanje osuđeno da uvijek bude sporo, dosadno i u službi nečega što se ne slaže sa svakodnevnicom, ali nama se činilo i kada smo imale 8 i kada smo imale 18, da oko nas ima previše neiskorištenog prostora za napredak.

Uz privilegiju da postanemo prijateljice sa prosvijećenim, divnim ljudima koji su nam predavali, počele smo razmišljati o sistemima i ulozi pojedinaca u njemu.

Par godina kasnije smo zaključile: o kritičkom mišljenju se u međuvremenu mnogo trubi, a od nas se traži da razmišljamo kritički iako nam to nije omogućeno kroz školski sistem, a često je spriječeno i u porodici i u raji. Sjele smo, svaka na svoju klupu na drugim krajevima grada, zabrinute zbog rasta ciničnosti kod naših i tvojih vršnjaka, kao i zbog njihovog beskompromisnog prihvatanja starih normi ponašanja.

Uz to sve, potpuno nesvjesne znanja koje nam fali, zaključile smo – nemoguće je prosto postati punopravni i odgovorni građanin nekog društva jednostavno prešavši starosnu granicu od 18 godina. Kako možemo očekivati od našeg prosječnog vršnjaka da glasa informirano i da bude aktivan građanin u demokratiji kada ga se nikada do tada ne pita za mišljenje? Kako to očekivati od naše vršnjakinje?

Svaka u svojoj drastično različitoj stvarnosti, ne znajući se, odrastale smo i osjećale isto. Naše smo male belaje u ranim dvadesetim pretvorile u prve korake u karijeri. I ovo je jedan od njih.

Proces stvaranja sadržaja za Rernu je sljedeći. Mi prvo identificiramo znanje koje smatramo bitnim za demokratski život u Bosni i Hercegovini. Onda ga predstavimo na način na koji bi nama ostao u glavi. Potom te kroz društvene medije motiviramo da reproduciraš i aktivno koristiš to znanje.

Zašto to radimo?  Na taj način želimo da te inspirišemo da kritički promišljaš svoju svakodnevnicu. Vjerujemo da su djeca, tinejdžeri i ljudi u ranim dvadesetima itekako politička bića i da imaju šta reći o političkom sistemu naše zemlje.

Uvijek smo željele Bosnu i Hercegovinu koja je u skladu sa svojom historijom, svojom kulturom i svojim naslijeđem. Kako vrijeme odmiče, sve više nam se čini da je jedini način na koji to možemo iskusiti kroz staru krilaticu: uradi sam.

0 Shares