Putovnica

Prije nekoliko godina, u bespućima političkih kampanja na društvenim mrežama pred popis stanovništva, zadesio se jedan virtuelni grafit koji sam upamtila za vijeke vjekova. U Facebook statusu jednog mladog aktivnog pripadnika SPUS-a, što je i tad kao danas često bio eufemizam za mladog bošnjačkog nacionalistu, u želji da se pobijedi mrski neprijatelj koji podmeće bosanskohercegovačku nacionalnost, stajalo je: „Ja sam Bošnjak, vjera islam, a jezik bosanski“. Ispod toga, podrugljivi komentar druge osobe: „A pasoš hrvatski!“.

Upoznala sam mnogo ljudi iz BiH koji su sretnim sticajem okolnosti danas državljani prvijeg reda sa svojim putovnicama, koji zbog toga mogu lakše emigrirati, naći posao, putovati svijetom. Neki od njih nemaju veze s Hrvatskom, nego su im preci bili katolici u našem etnonacionalnom nesekularnom kupusu, ili se u pravom trenutku izjasnili kao Hrvati, ili naprosto imaju dobre konekcije. EU državljanstvo je danas veoma vrijedna imovina, lišeno identifikacije nosioca s istim, često izganjano isključivo iz koristi i jer je glupo ne iskoristiti priliku. Kako u praksi izgledaju prilike dvoje ljudi koje razlikuje EU i non-EU državljanstvo?

Evo iz vlastitog primjera: da sam imala EU državljanstvo, ne bih pri preseljenju u Austriju morala pokazati da imam 24000 maraka na računu kao osigurano finansiranje studija (stari trik za kojim svi posežu – posude novac, isprintaju izvod stanja na računu da mogu pokazati, vrate novac). Ne bih morala plaćati fakultet; ne bih morala jednom godišnje potpisivati papir da se neću udati iz koristi (klauzula u aplikaciji za vizu); ne bih morala koristiti samo određene granične prelaze ka Sloveniji na kojima je uvijek gužva jer su oni manje prometni rezervirani za građane s putovnicama; prilikom traženja posla, ne bi prilikom zapošljavanja u odnosu na mene imali prednost svi sa EU državljanstvom; ne bih čekala da mi izbroje pečate u pasošu i izračunaju koliko sam već mjeseci provela u EU prije nego mi udijele još jedan ulazak; ne bih pored doktorata morala raditi fulltime posao da bih imala boravišnu dozvolu, nego bih se mogla fokusirati na istraživački rad; ne bih morala propustiti desetine stipendija, konkursa i radionica na kojima sudjelovati mogu samo blagoslovljeni šahovnicom; ne bih morala kroz život potrošiti više novca na aplikacije za turističke vize nego na avionske karte; ne bih morala prolaziti maksuz kontrole na aerodromima jer mi ime oca u dokumentima pali ksenofobne okidače prepoznavača terorizma, od čega me nije spasila brza traka rezervirana za EU državljane. Ako zvučim zajedljivo, to je zato što jesam – pokušala sam i ja dobiti državljanstvo, znajući da je to pitanje finansija a ne identiteta, naročito jer sam ispunjavala uslove – mati mi je Hrvatica iz Hrvatske (valja napomenuti), živjela sam tamo dvije godine, nositeljica sam evropskih vrijednosti (hehe), ali mi ne dadoše. Kažu, postrožili zakone otkako su ušli u EU, nema više šakom i kapom. A svakako nisam potencijalno glasačko grlo kad dođu autobusi po glasače dijasporaše, pa i nemaju neke fajde od mene. Neka, sad neću namjerno, taman da mi sami nude (šalim se, uzela bih odmah).

Dok razmišljam o svim umjetničkim i naučnim kanonima čiji dio nismo samo zbog političko-ekonomskog ustrojstva zemljine kugle, o svim dostignućima koje ćemo zakašnjelo isprobati, o svim fantastičnim stručnjacima čije su odbijenice za posao ili financiranje uvjetovane znakom na pasošima, pitam se u kojem će trenutku globalni doživljaj mjesta nadvladati lokalni (if ever), u kojem ćemo trenutku mjesta (gradove, države?) prestati posmatrati kao statične, linijom ograničene i dokumentom aminovane teritorije sa singularnim i isključivim identitetima i početi ih posmatrati kao procese,  kao artikulirane momente u mrežama socijalnih interakcija ljudi i njihovih nebitnih pasoša.

61 Shares