Sarajevo: Spomenik djetinjstvima koja je oštetio rat

O muzeju koji odaje počast preživjeloj djeci i žrtvama rata 1992–1995.

Ovaj članak originalno je objavljen u američkom Literary Hub-u, a napisao ga je Dan Sheehan. Na bosanski jezik članak je prevela Mia Babić. Hvala Muzeju ratnog djetinjstva na ukazanom povjerenju Rerni – da ga objavimo. 



U aprilu 2017. godine se navršava 25 godina od trenutka kada prve granate padaju na grad Sarajevo, koje su time najavile najdužu opsadu jednog glavnog grada u historiji modernog ratovanja. Svaki naredni mjesec sa sobom donosi još jedan sablasni, srebreni pir. Devetnaesti maj 1992. godine: Admira Isić i Boško Brkić, Bošnjakinja i Srbin, bivaju ubijeni hicima iz snajpera dok zajedno pokušavaju pobjeći iz grada. Dvadeset i peti august 1992. godine: Vijećnica, prelijepa biblioteka na obali Miljacke, sagrađena u pseudomaurskom stilu, biva sravnjena sa zemljom dok pepeo milion i petsto hiljada nezamjenjivih knjiga polako prekriva ulice. Prvi juni 1993. godine: trinaest osoba je poginulo, a stotinu dvanaest ranjeno od minobacačkih projektila ispaljenih na omladinsku fudbalsku utakmicu koja se, na prvi dan Kurban-bajrama, igrala u naselju Dobrinja. Peti februar 1994. godine: prvi masakr na pijaci Markale, koja se nalazi u srcu Staroga Grada i koju posjećuju civili, odnosi šezdeset i osam života, dok stotinu četrdeset i četiri osobe bivaju ranjene tokom granatiranja.

Ovo su samo neki od nekoliko hiljada zločina počinjenih u toku trajanja kampanje urbicida, koja nije jenjavala skoro pune četiri godine. Kada su posljednji pucnji s brda koja okružuju grad utihnuli početkom 1996. godine, u Sarajevu nije bilo neoštećene zgrade. Oni domovi koji su vraćeni preživjelim vlasnicima jedva da su bili više od praznih ljuštura u kojima se ne može živjeti. Sportska igrališta i parkovi, iz kojih je uklanjano drveće kako bi se izrađivali lijesovi, pretvoreni su u improvizovana groblja. Olimpijski objekti, koji su do tada nosili sjećanje na sjaj ZOI ’84, prvih Zimskih igara održanih u jednoj socijalističkoj zemlji, poprimili su gotovo sablastan, ruševan izgled.

Do trenutka potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, u decembru 1995. godine, preko 11.500  Sarajki i Sarajlija su izgubili živote, uključujući i, najmanje, 521 dijete. Po procjenama UNICEF-a, od 70.000 djece koja su živjela u Sarajevu u tom periodu, 40% je bilo izloženo neprijateljskoj vatri, 39% je svjedočilo smrti jednog ili više članova porodice, a njih 89% je premještano iz jednog podzemnog skloništa u drugo i treće kako bi izbjegli granatiranje. Šteta koju je prisilno odrastanje pod teškim, tamnim oblakom, koji se nad građanima zadržao 1.425 dana, imalo na kolektivnu svijest ovih osoba je ostala, te će, vrlo moguće, zauvijek ostati nemjerljiva.

Jasminko Halilović, osnivač Muzeja ratnog djetinjstva, i Amina Krvavac, izvršna direktorica ove institucije, bili su i sami djeca kada je u Bosni počeo rat. Kao što je slučaj sa desetinama hiljada drugih djetinjstava koja su se odvijala tokom dugog, surovog napada, i njihova su obilježili strah, raseljavanje, i sveprisutna avet iznenadne, nasilne smrti. U svojoj knjizi, “Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992–1995.”, koja je objavljena 2013. godine, Jasminko se prisjeća sljedećeg: “U tim danima aprilskog ludila, jedan po jedan stan u zgradi ostajao je prazan. Neki su bježali u ostale dijelove grada, neki preko granice, a neki i na ‘drugu stranu’. Godinama poslije razmišljao sam kako neko može ubijediti dva čovjeka koji cijeli život stanuju na istoj strani ulice da budu od sutra ‘na različitim stranama’. Ni danas nemam odgovor.”

Halilović je isprva zamislio ovaj projekat kao memoare, ali je poziv objavljen na društvenim mrežama, s ciljem prikupljanja kratkih sjećanja, neplanirano uključio toliko osoba da je knjiga poprimila u potpunosti drugačiji karakter: postala je mozaik kratkih svjedočenja, odlomaka iz dnevnika, fotografija i historijskih prikaza kroz koje se, s tugom, ali i iznenađujućom nadom, slavi otpornost i optimizam mladih.

Sve je počelo jednim jednostavnim pitanjem: “Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?”

“Skupljanje čahura od metaka i igranje njima umjesto pravim igračkama!”, glasi jedan poletan odgovor. “Sjećam se užarenog neba kada sam u mraku kroz prozor pokušavala vidjeti zvijezde”, prisjeća se druga osoba. Jedna od poruka sadrži samo jednu riječ: “Pakao.” Iz knjige dopiru glasovi više od hiljadu djece rata, koja su sada raštrkana u 35 različitih zemalja. Mnoga od njih prvi put pričaju o svom iskustvu. Njihove priče su priče o izgubljenim drugarima i otkrivenim prvim ljubavima, o pretrpljenim tragedijama i očuvanim malim radostima.


Time što sam odrastao u Dublinu, početkom i sredinom 90-tih, doživio sam Sjevernoirski sukob prvenstveno kroz zvuk: slušao sam porodično čavrljanje i večernje vijesti o sukobu koji se smirivao i čiji su najveći užasi većinski prethodili periodu kada sam ih mogao biti istinski svjestan. Izuzetak su bili trenuci izraženog nasilja koje bi sporadično, ali zasigurno sve rijeđe, prekidalo periode opreznog pregovaranja. U Bosni se, pak, činilo da je vrijeme stalo; rat je bio kovitlac haosa i brutalnosti za koje nisam mogao pronaći nikakvu referentnu tačku. Mislio sam da TV-reporteri mirno izvještavaju o epilogu bombardovanja, ali u Sarajevu se ono, uz zaglušujući zvuk, odvijalo u pozadini. Mislio sam i to da živi kosturi iza bodljikave žice pripadaju eri zrnastih crno-bijelih slika, a ne TV-prenosa u boji.

Ono što je za mene bilo nepojmljivo je to da stotine hiljada ljudi može toliko dugo biti zarobljeno u gradu kojeg svaki naredni metak i svaka naredna granata briše sa lica zemlje, a da sve to ostatak svijeta nijemo posmatra.

Ovako se ubija grad, pomisliću mnogo godina kasnije. Prvo ga se pretvori u kavez iz kojeg će moći pobjeći samo nekolicina sretnika, a potom se posveti prekrajanju njegovog identiteta. Puca se na njegove građane i tako ubijaju čitave zajednice čije je samo postojanje uvredljivo za jedno novo, radikalno poimanje sebe. Granatiraju se općinske zgrade i one javnog sektora, novinski uredi i televizijski tornjevi, škole, bolnice, kafane i sportska igrališta, ali se na tome ne staje. Potrebno je uništiti upravo ona obilježja koja su grad činila jedinstvenim i nosila glas prošlosti, uništiti obilježja njegovog davno konsolidovanog identiteta: mjesta molitve i sticanja znanja koja su stajala jedna do drugih, time učinivši Sarajevo “evropskim Jeruzalemom”. A u konačnici, grad nije samo uništen; njegovo ime postaje sinonim za uništenje.

Ipak, Sarajevo je preživjelo. Grad je pretrpio takvu štetu da se niti od jednog grada i njegovih građana ne bi moglo očekivati da ju mogu izdržati. Ali nije pao. Kada sam, 2007. godine, prvi put posjetio Sarajevo, izrešetane zgrade ste mogli vidjeti na svakom ćošku, “sarajevske ruže”, ožiljke na ulicama grada ispunjene crvenom bojom u znak sjećanja na one koji su poginuli tokom granatiranja, mogli ste pronaći s lakoćom, a Vijećnicu koju je progutala vatra su još godine dijelile od ponovnog otvorenja. Jednom zelenom devetnaestogodišnjaku iz Dublina se Sarajevo činilo kao mjesto koje su, skoro u potpunosti, definisali nedavni užasi. Opsadom je iznova oblikovana svaka ulica, naselje, park, igralište i groblje, i u tom izmijenjenom obličju služe kao stalni podsjetnik na to koliko je toga oduzeto.

Vrativši se u Sarajevo, u septembru prošle godine, svratio sam do olimpijskog hotela Holiday, nekadašnjeg Holiday Inn-a, koji je vanjskom svijetu vjerovatno najviše ostao u sjećanju kao mjesto sa kojeg su strani novinari izvještavali o opsadi. Smještena u “Aleji snajpera”, ogromna žuta hotelska zgrada je bila u neposrednoj blizini linije, a čitavo područje se smatralo jednim od najopasnijih i najsmrtonosnijih u gradu. Danas se, ispred preuređenog i dotjeranog hotela, umjesto izgorjelih auta i otpalih komada maltera, nalaze restoran i šareno dječije igralište.

Zašao sam u jedan od brdovitih krajeva grada, prolazeći pored besprijekorno održavanih groblja koja su procvjetala na padinama. Na svakom je bilo ožalošćenih. Čitave porodice su, na sveti dan, došle odati počast svojim mrtvima. Stigao sam do Žute tabije, i tu sam, visoko iznad ulica, imao pogled na čitav grad i kotlinu u kojoj je smješten; svaki krov i njegovi crepovi, svaki minaret i svaki bijeli skup nadgrobnih spomenika je bio vidljiv, uprkos večernjoj izmaglici.


Uprkos naporima generacije odlučnih, izdržljivih ljudi, borba za ponovno građenje Bosne još uvijek je rovovska. Stopa nezaposlenosti u zemlji lebdi negdje oko 40%, s tim da je kod mladih ta cifra blizu 60%. Jedna od pet osoba živi ispod linije siromaštva. Formalni zastoji koji sprečavaju učinkovito upravljanje državom pojavili su se potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma: iako je njime okončan otvoreni sukob, zemlja je podijeljena na dva etnička bloka te je u njoj utemeljena izluđujuće neučinkovita i kompleksna struktura zajedničkog upravljanja, koja je dodatno potvrdila političko sektaštvo i otjerala međunarodne investitore. Sve navedeno je dovelo do, sada već dvije dekade, stagniranja, korupcije i političkih obraćanja koja su puna skrivenih poruka. A kraj se ne nazire.

Mlade osobe, s kojima sam imao priliku razgovarati, često su se i sa žaljenjem osvrtale na činjenicu da poslijeratne godine nisu donijele ono što se činilo da obećavaju. Jedni su izražavali bijes zbog kontinuiranih etničkih podjela u školama i među razredima, a drugi su isticali brutalnost policije te sveprisutnu privatizaciju državnih kompanija. Većina ih se složila da status primarnog izvora stabilnog zaposlenja koji državna služba uživa omogućava vladi da pred očajne birače postavi sljedeći ultimatum: ili ćete glasati za nas i naći posao ili ga nećete naći nikako. Malodušnost je, nažalost, čak i kod građana kozmopolitskog glavnog grada, opipljiva.

Naravno, otvaranje muzeja u ovakvoj klimi je bio izazov za Jasminka i Aminu. Prostori koji su na početku predlagani su odbijeni, novčana sredstva su bila gotovo nepostojeća, a mnoge je uvrijedila sama pomisao na to da se gradi jedan apolitični memorijalni centar, kada je toliki broj političkih pitanja ostao neriješen. Ipak, Jasminko i njegov tim su ustrajali u svom naumu: počeli su prikupljati lične predmete preživjelih i razvili svoj sistem katalogizacije; preveli su “Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992–1995.” na brojne druge jezike; predstavljali su projekt na brojnim konferencijama i kreirali privremenu postavku koja je privukla pažnju međunarodnih medijskih kuća, kao što su Reuters i BBC.

Napori su se isplatili u septembru 2016. godine: Općina Stari Grad je napokon dodijelila prostor Muzeju ratnog djetinjstva, koji je, u januaru prošle godine, otvorio svoja vrata posjetiocima i posjetiteljkama.

Muzej se nalazi u Starom Gradu, i do njega se može doći prateći jednu strmu, usku ulicu. Na bijeloj fasadi zgrade, ispisan velikim crnim slovima, istaknut je natpis: “Muzej ratnog djetinjstva”. Pored njega je logo projekta koji prikazuje dječaka i djevojčicu. Njih dvoje, između sebe, drže vezicu na čijem se kraju nalazi balon u obliku ručne granate. U izložbenom prostoru, osvjetljenje je prigušeno; izuzetak su stakleni boksovi i postamenti. Svaki čuva i ističe po jedan donirani predmet i za njeg vezanu priču. Dok prolazite pored pohabanih plišanih igračaka, baletnih cipelica, ICAR konzervi, pancirnih jakni, fotografija, možete vidjeti i video svjedočenja, kao i kratka sjećanja projicirana na jednom od zidova. Jedan od izloženih predmeta je i iskaznica; na kojoj se nalaze tri zlatna ljiljana, skupa s riječima “Djećija Policija” te ponosno ispisanim imenom njenog nekadašnjeg vlasnika. Ova priča, kao i sve druge, evocira život, ali u ovom slučaju je to prerano prekinuti život: 

Mnoga svjedočanstva završavaju na ovaj način: nasilnim gubitkom brata ili sestre, drugara ili drugarice, ili gubitkom jednog od roditelja. Ipak, za svaki predmet kojim se odaje počast izgubljenom životu, te oslikava bezumno krvoproliće tog perioda, nađe se po jedan totem koji oslikava sreću. Uz priču “Vesela družina”, izložena je šarolika grupa drugara domaće radinosti: klimava žirafa, lutka nacrtanog lica, zeko u šarenom treger kombinezonu i bucmasta foka kojoj dugmad služe umjesto očiju.

 

 

Time što su se odlučili fokusirati na male radosti i tuge, dio mladosti koji se često previdi, Jasminko, Amina i njihov tim su čitavu izložbu proželi pritajenom snagom. Kako prije susreta s Jasminkom nije javno govorila o svom iskustvu odrastanja tokom rata, Amina se kroz rad na projektu suočila sa načinima na koji je iskustvo ratnog djetinjstva oblikovalo njen identitet te odbacila prizmu kroz koju ju je okolina do tada posmatrala.

“Empatija je skroz uredu, ali sažaljevanje nije”, objašnjava Amina, dok sjedimo u najnovijem sarajevskom šoping-centru, uz čašu soka od lubenice (alkoholna pića, donekle kontroverzno, nisu dopuštena u centru), “i zato sam vrlo ponosna na to što, kroz ovaj projekat, mogu da živim identitet jedne osnažene osobe, a ne žrtve, te što svim našim učesnicama i učesnicima dajemo mogućnost da to iskuse.”

Ovaj muzej ne stavlja fokus na statističko bilježenje broja poginulih i ranjenih, već na aktivnu ulogu koju preuzimaju preživjeli, višeslojnost djetinjstva u ratu te na stvaranje zajedništva unutar kojeg pojedinci mogu ispričati svoju priču i biti saslušani i podržani od osoba koje dijele ista ili slična iskustva. “Smatram da projekat ‘Djetinjstvo u ratu’ ima potencijal da postane jedna globalna platforma preko koje se osobe koje dijele ovo iskustvo mogu povezati”, ističe Jasminko. “Zamislite dijete koje bježi od sukoba i dolazi živjeti u jedno mirnije društvo. Recimo da dolazi iz Sirije u Njemačku. U Njemačkoj već živi na hiljade djece, porijeklom iz Bosne, koja su se integrisala u novu sredinu i koja, sada kao odrasli ljudi, mogu pomoći ovom djetetu oko jezika, škole i osnovnih potrepština, a mogu pomoći i tako što će podijeliti svoju priču. Potrebno je samo da ih neko poveže.”

Upravo je želja da se ova zajednica proširi, i time postane važna osobama van granica sarajevske kotline i Bosne i Hercegovine, ono što je motivisalo tim Muzeja ratnog djetinjstva da ostvari saradnju sa određenim brojem organizacija baziranih u Libanu, koje rade sa djecom izbjeglicama iz Sirije. Nakon nekoliko mjeseci online saradnje i sastanaka, Amina i dvije članice tima putuju u Liban kako bi stekle bolji uvid u situaciju.

“Na početku sam ideji pristupila uz određeni oprez”, govori Amina. “Znala sam da je izrazito važno da predstavimo priče ove djece i da se njihov glas čuje, ali i da podignemo svijest o tome u kakvim uvjetima ona žive. Istovremeno sam bila zabrinuta da će im naša misija biti vrlo čudna: mi zapravo dolazimo da zamolimo ljude, kojima je ostalo jako malo ličnih predmeta, da jedan od tih predmeta poklone nama i potom nam ispričaju kako su napustili svoje domove usljed sukoba. Ipak, prijaznost i spremnost da s nama podijele svoje iskustvo sam osjetila kod svih porodica koje smo upoznale. To je bila jedna nevjerovatna i vrijedna posjeta.”

Djeca nisu bila sumnjičava, naprotiv. Mnoga od njih, a posebno mlade djevojke, u Amininoj priči su vidjela svojevrsni izlaz iz trenutne situacije: ako se Amina, u jednoj ratom razrušenoj zemlji, mogla uzdići i, uz sve pohvale, steći fakultetsko obrazovanje pa potom izgraditi uspješnu karijeru, osnovati porodicu te doprinijeti projektu koji je dotakao živote na hiljade preživjelih, onda, možda, i one to mogu.


U novembru 2017. godine, na suđenju u Hagu, izrečena je presuda Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu vojske bosanskih Srba, koji je dirigovao četverogodišnjim uništavanjem Sarajeva, ali i genocidom u Srebrenici, tokom koje je 8.000 muškaraca i dječaka muslimanske vjeroispovijesti otrgnuto od svojih porodica i potom pogubljeno. Ovim je okončano zadnje visoko-profilno suđenje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji su, u cilju utvrđivanja ozbiljnih zločina počinjenih na ovom području, uspostavile Ujedinjene Nacije.

Vjerovatno više od bilo kojeg drugog pojedinca, Mladić predstavlja otjelovljenje svega onoga krvavog i bezumnog u vezi sa ratom u Bosni. Za mnoge je presuda za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid označila kraj najmračnijeg poglavlja u živućem sjećanju te, barem donekle, zadovoljila pravdu, a možda čak donijela i duševni mir. Zbog trajanja suđenja i saznanja da hiljade vojnika pod Mladićevom komandom nikada neće vidjeti unutrašnjost zatvorske ćelije, ali i uvjerenosti da je generalov cilj komadanja Bosne po mnogo čemu ispunjen, drugima ova pobjeda ima gorak okus.

Nakon presude, muzeji u Sarajevu i diljem Bosne i Hercegovine su ažurirali svoje postavke, ali u Muzeju ratnog djetinjstva, za Mladićev lik i vijest o doživotnoj robiji, nema mjesta. Bez obzira na to kako osnivači i osoblje privatno doživljavaju presudu, u Muzeju nema liste zločinaca, pa ni njegovo ime ne može biti dodano na nju. Isto tako, zajednice bosanskih Srba i Hrvata ne podliježu kolektivnoj osudi, upravo suprotno; pozivi za svjedočenja su upućeni svima. To je jednostavno njihov pristup.

Tokom našeg razgovora u septembru prošle godine, Jasminko je istakao sljedeće: “Naše odbijanje da uplićemo politiku je, samo za sebe, jedan politički čin. Naravno da svi mi imamo svoje stavove, ali isto tako smo svjesni da ništa od ovoga ne bi imalo smisla ukoliko nećemo težiti potpunoj univerzalnosti i inkluzivnosti.

Ako već pričamo o iskustvu odrastanja u ratu, onda to za sobom povlači i ratno djetinjstvo u Siriji, u Ukrajini, u Sudanu.”

 

“Djeca koja prolaze kroz rat, prolaze kroz rat bez obzira na to koje su etničke pripadnosti”, dodaje Krvavac. “Bit muzeja ogleda se upravo u tome da se ne bavimo time ko je kriv i šta je ko radio. Nadamo se da će se ovaj pristup pokazati kao velika prednost, jer bismo tako postali prostor pomirenja koji prevazilazi granice ove države. Smatram da ovakva inkluzivnost omogućava da lokalne zajednice i zajednice izbjeglica lakše premoste svoje razlike.”

Naravno, postoje oni koji ne mogu, i nikada neće pristati na ovaj pristup jer smatraju da se bilo kakvim insistiranjem na dijeljenom iskustvu i pomirenju zapravo potiskuju vrlo stvarni problemi koji još uvijek postoje u odnosu sa Srbijom i Republikom Srpskom, dejtonski-uređenim bosanskosrpskim entitetom čije samo postojanje vrijeđa mnoge preživjele. Ipak, Jasminko tvrdi da većina Sarajlija i Sarajki, čak i ukoliko se ne slažu u potpunosti sa politikom muzeja, prepoznaju iskrenost pristupa te zato cijene projekt. Donekle paradoksalno, mnogi su zadržali svoja politička uvjerenja, ali prepoznaju korist, čak i neophodnost, ovakvog pristupa u trenutnoj političkoj klimi.

Moj boravak u Sarajevu se poklopio sa Kurban-bajramom. Bilo je to predivno vrijeme za lutati Sarajevom, šetati uz obalu rijeke Miljacke i čitati o njenim starim mostovima ili proći kroz Stari Grad dok poziv na molitvu odzvanja, vodeći vjernike ka Gazi Husrev-begovoj džamiji. Zadržavao sam se u baštama kafića i, uz pokoji roze rahat lokum, ispijao gustu bosansku kafu posluženu u tradicionalnom bakrenom setu kakav se može naći u izlozima zanatlijskih radnji. Jedno popodne, dok sam sjedio u parku, u blizini mene igrale su se tri djevojčice. Sve tri u uparenim bijelim haljinicama, igrale su se oko velikog šahovskog seta, uz smijeh prateći kretnje i prebacivanje s neosunčanih na osunčana polja. Najstarija od njih je imala oko šest godina, a najmlađa ne više od dvije. Djeca ratne djece.

Teško je predvidjeti odakle će poteći promjene kojima će se Bosna krenuti mijenjati nabolje. Politički, ekonomski i društveni izazovi s kojima se ova nacija suočava su veliki, i takvi će vjerovatno i ostati u bliskoj budućnosti. Možda je naivno misliti da jedna tako duboka i loše liječena rana može zacijeliti tokom životnog vijeka onih kojima je direktno nanesena. Ali, tu su nove generacije postkonfliktne djece koja su sada školskog uzrasta i žele da znaju šta se dešavalo tokom rata.

Možda prve lekcije iz historije koje do njih dopru ne poteknu iz podijeljenih učionica ili od zajapurenih političara s dnevnika. Možda to budu lekcije naučene tokom posjete jednom malom muzeju u ulici Logavina. Možda ponesu svojim kućama prizor malog dječaka i djevojčice, pogleda podignutih ka neobičnom balonu: simbolu mira, stvorenom iz užasa.



U decembru 2017. godine Muzej ratnog djetinjstva je dobio Muzejsku nagradu Vijeća Evrope. Žiri je istakao i pohvalio “istinski potencijal [MRD-a] da bude snažan i samoodrživ model građanske inicijative”, skrenuvši pažnju na to da se ovaj model može primijeniti na druge konfliktne i post-konfliktne zone u svijetu.

Nova knjiga Dan Sheehana, Restless Souls, je dostupna u Ig Publishingu.

 

0 Shares