Scream for me Sarajevo (2)

Sarajevo, međutim, nije neki prazni prostor ispunjen duhom u obliku Harisa Zahiragića, a nije ni u obliku Nadrealista, u obliku nečega što treba mrziti ili nečega za čime treba biti nostalgičan.

Sarajevo je grad đe je bog hodao po zemlji — citat je jedne moje komšinice.

U gradu u kojem je bog hodao po zemlji prije 23 godine i par dana, Bruce Dickinson je vrisnuo, Scream for me Sarajevo! i žuta zraka energije, kažu, prodrla je sve do svemira. U Sarajevu su nježnost, život i rokenrol postali jedno i nikad više se neće odvojiti. Dolazak Brucea Dickinsona nije uopšte dolazak zvijezde u opkoljen grad, njegov dolazak je samo jedan od, sigurna sam, niza događaja u kojima je potpuna slava životu dolazila u jednostavnom odjebi svima koji ga nipodaštavaju, onako pravo sarajevski.

Moji nisu bili na koncertu, a nisam ni ja jer sam imala šest mjeseci i pretpostavljam da je cijela ta situacija bila uzročno-posljedična. Brat i ja smo u Bosanskom Kulturnom Centru prije par dana bili jedni od mnogih koji su vrisnuli još jednom za Bruce-a, i, iako nije bilo žute zrake do svemira, mislim da neću zaboraviti koliko je nježan i srdačan bio moj zagrljaj sa poznanicom iz grada nakon filma i koliko srčanih pet rečenica sam razmijenila sa drugom. Neću zaboraviti ni da je moja profesorica Maja sjedila udaljena par mjesta od mene u Centru i da sam bila tako zahvalna što sam tu, što je to sve tako i što baš nisam niko drugi i ni iz jednog drugog grada, bilo gdje.

Ja moram, kao većina mojih najbližih vršnjaka, otići iz Sarajeva uskoro, jer Sarajevo i neke njegove institucije mnogi u globaliziranom svijetu ne uzimaju dovoljno zaozbiljno, a ni njegova stvarnost nema dovoljno brz odjek u svijet. A želim biti u stvarnosti Sarajeva, onog koje osjetim u svoj podršci i svim prilikama koje mi ozbiljni, dvadeset godina stariji ljudi pružaju ponosno mi govoreći hajde, ti si naše dijete! Želim biti privilegovana građanka Sarajeva, jer privilegija ovdje znači osjetiti prkos i ponos koji se čvrsto drži za stomake onih koji su grad oduvijek održavali na životu.

Vrlo ponosno i zauvijek ću biti jedna od građanki Sarajeva, i nikada neću odustati od njega, ne zahvaljujući svojim drugaricama koje su bile pankerice zbog momaka i dobre Bošnjakinje i Srpkinje zbog roditelja, ne zahvaljujući ni svim svirkama u AG-u i subota provedenim u haranju po Ciglanama, ne zahvaljujući ni reakcionarnim silama koje me pozivaju da mrzim drugoga nauštrb neke izmišljene odbrane grada, ne zahvaljujući ni ženturačama koje me pozdravljaju sa tobejarabi, ni zahvaljujući direktnim potomcima Edipa, kvazi-patriota koji još uvijek ratuju olako uzimajući svetosti u usta, definitivno ne zahvaljujući tome što politički magnati žele da odustanem; ne zahvaljujući, nasuprot tome, čak ni ogromnom kreativnom prostoru koji mi je ovaj grad pružio, već zahvaljujući upravo njegovim ljudima koji su goli hodali s bogom i bili rokenrol do kraja.

9 Shares