Scream for me Sarajevo

Ovaj tekst napisan je 2017. godine. Najčešće citirane lokalne studije kažu da je između tada i sada našu zemlju napustilo najmanje 33 hiljade mladih osoba. Mi ne znamo koliki je taj broj zaista, jer je svaka od korištenih metodologija za dobijanje ovih podataka limitirana. Isto tako, nijedna od tih metodologija ne stavlja problem migracije mladih u historijsku perspektivu. Znamo da mnogo ljudi odlazi, ali, usprkos vijestima, ne trebate se osjećati usamljeno ako ste ostali. 


Iso Metalac je bio najvrijedniji kontakt u mojoj Motoroli dvije hiljade šeste godine. Podzemnim kanalima komunikacije koji su uključivali kodna pitanja poput “Ko ti se sviđa” , i “Neću ja nikom reći”, došla sam u posjed njegovog broja, broja koji mijenja sve, tog prozora u svijet nepreglednih mogućnosti, koji sam neslavno i do kraja iskoristila poslavši, na inicijativu drugarice sa više ljubavnog iskustva, SMS sadržaja “Đe si slatkišu”.

Nisam ja Iron Maiden počela slušati u šestom osnovne zato što je on, sav u svojoj Iron Maiden majici, sa jednim crnomanjastim drugom sa desne i jednim sa lijeve strane, čistom dužom kosicom, blagim korakom, i prvo nosom pa onda svime ostalim, prolazio u slowmotionu kroz školske hodnike. Da jesam, imala bih i ja vjerovatno majicu sa likom koji podsjeća na Smrt na njoj, i ne bi slušala The Trooper i kada je Iso Metalac ubrzo postao nebitan. Ma jok, voli te, samo se pravi — rezonovale smo haverice i ja na ono malo časova geografije četvrtkom u 5 na kojima bismo se ukazale. Uz malu pomoć razrednika, često smo, naime, odlazile sa tih časova u kino-salu škole da vježbamo za naš pop rock sastav Coco Girls, u kojem su se nalazile dvije članice sa klasičnim obrazovanjem u pianu i dvije koje nisu išle u muzičku i nisu posjedovale instrumente.

Nastup ništa bolje muzički obrazovanog punk benda Mrtve Mačke šest godina poslije ostaje moja najdraža i najbolnija uspomena na srednju školu. Imale smo repertoar od četiri pjesme i pun AG vršnjaka kojima smo nakon skandiranja sve odsvirale još dva puta, odradivši svirku i biss u 20 minuta. Taman smo počele uvježbavati Charlotte The Harlot na Gorici, svakog utorka u 8 ujutru, kada sam odlučila napustiti bend zbog dubokih neslaganja sa ideologijama čiji me prokleti označitelji u Sarajevu prate na svakom koraku. Ničemu nisu pomagale ni užarene, inteligentne, osjećajne i veoma konfliktne tinejdžerske glave svih članica benda uključujući ,naravno, i mene samu. Na zalazećem Myspace-u sam pisala Liti Ford, pa zar smo stvarno mi kao ženski bend osuđene na propast zbog nas samih, na što mi je ona zaista i odgovorila sa — Keep up the good work!

Za mene je srednja bila solidno vrijeme pružanja iskonskog i pretjeranog otpora svemu sa čime se nisam slagala. Voljela sam školu i ono što sam učila, roditelje i većinu profesora i profesorica, i nisam našla shodnim da se suprotstavljam nečemu što je očito dobro utemeljeno u znanju, iskustvu, što je svaki dan u dodiru sa tinejdžerskom histerijom i stoga otvoreno drugome. Moji profesori su svi bili pojedinačni, i sa njima se mogao ostvariti osobni odnos zasnovan na razumijevanju. Ne samo razumijevanju, već i podršci koja je u trenucima izgledala kao zaista dirljivo prijateljstvo. Nasuprot njima, vršnjaci nisu bili pojedinci, oni su uglavnom bili grupe u kojima su vladali prešućeni kodeksi ponašanja za cure i za dečke. Život je bio vrlo jednostavan ako se ne ofiraš, i horor ako se ofiraš. Grupno razmišljanje bilo je nagrađivano odobravanjem, odstupanja gipkim prutom kojeg su skupa držale tvoje drugarice, ekipa iz kafića i njihove mame i tate. Obučeni u bilo koje krpice koje su u Sarajevu smatrane presedanom, i navijači i pankeri i seke i reperi i hipsteri i članovi stranke i članovi biblioteke i djeca ratnih profitera i djeca s čvile i feministkinje i šovinisti i ekipa s marindvora operirali su na istim grupnim postulatima, dobro znanim svima koji odrastaju u ovom gradu, koji prave svoje karijere u ovom gradu, koji odlaze iz njega odmahujući rukom i onih koji ostaju sliježući ramenima. U atmosferi prezasićenoj simbolima, meni je sa sedamnaest najveći pank koji sam mogla uraditi bio odustati od panka i naizgled se riješiti svih njegovih označitelja. (Osim čarapa i kapa sa likom mačke, koje mi u ruke često i prećutno još uvijek znaju tutnuti moji dragi roditelji.)

Inercija koja se počela metiljiti u lakomislenim odnosima među djecom koja su postajala građani Sarajeva tako je podrazumijevala posebnu povezanost sa političkom strukturomIz društvenih mimova, za koje se očekivalo da svi internaliziraju, moglo se zaključiti da postdejtonske djevojčice postaju žene kojima su na prvom mjestu poštivanje ekstremnih i po zdravlje pogubnih porodičnih tradicija a dječaci muškarci koji samouvjereno jašu val pra-stečenog prestiža u javnoj sferi. Takvim insistiranjem na banaliziranju ljudskih postojanja u postdejtonskom Sarajevu krojio se njegov novi, nepoznati duh, okrunjen fašističkim ispadima mržnje njegovih novoodbjeglih stanovnika s jedne, i reakcionarnim frazama samoproglašenih vlastodržaca sa druge strane. Svi su željeli da povjeruju u novi ili stari sarajevski duh, tu svakako ofucanu frazu čije je svako spominjanje samo nastavljanje dugogodišnje sarajevske agonije.

Nastavak čitajte ovdje.