Nedim, kada je išao na skijanje

Martina nastavlja pisati dnevnike različitih ljudi iz našeg društva problematizirajući Rerninu mjesečnu temu. Ovaj put piše iz Nedimove perspektive. 


Kad sam bio mali, išao sam na skijanje. Imao sam osam, možda devet godina. Učiteljica je rekla mojoj mami da Opština Centar organizuje besplatnu školu skijanja za djecu iz porodica lošijeg materijalnog stanja. Sada mi to djeluje tako licemjerno i ponižavajuće – organizuju školu skijanja za djecu koja vjerovatno nikad više neće imati prliku stati na skije; za djecu koja će, kada se vrate sa planine, jesti podgrijane ostatke jučerašnjeg ručka, ili će gladna leći u krevet. Međutim, tada nisam shvatao ironiju i besmislenost cijele situacije. Za mnogu od te djece, uključujući mene, ovo bi bio prvi put da idu na planinu. Osjećao sam samo uzbuđenje što ću konačno vidjeti uživo ono što sam do tada imao priliku da vidim samo na televiziji.

Tako smo pet dana zaredom svako jutro sjedali u autobus i išli ka Igmanu. Tamo sam provodio po četiri sata na ledenom zraku sa vunenom kapicom koju mi je isplela baka i skafanderom koji sam naslijedio od starije rodice. Bio mi je bar pet centimetara predugačak i bio je drečavo narandžaste boje. Ali, udišući čisti planinski zrak po prvi put, nije mi ni najmanje bilo stalo do toga kako izgledam. Osim toga, svi mi koji smo učestvovali u školi morali smo da nosimo narandžaste prsluke kako bi nas instruktori mogli raspoznati – taman mi je bojom išao uz skafander.

Na stazama za skijanje već se nalazilo mnoštvo ljudi. Posebno su mi pažnju privukla brojna djeca koja su sa svojim roditeljima došla za zimski raspust na skijanje. Njihovi skafanderi nisu se vukli po snijegu. Primjetio sam da je toj djeci dosadno – pa oni idu na skijanje svake godine! Ipak, okružen netaknutom borovom šumom sa jedne strane, i sivom zgradom restorana sa druge, osjećao sam se kao da i mogu pripadati tom svijetu.

I tako, kad sam bio mali, išao sam na skijanje. Ali, ako ćemo iskreno, skijanje mi baš i nije išlo. Nikad nisam mogao zakopčati pancerice bez pomoći instruktora i stalno sam padao. Sjećam se kad smo se prvi put trebali voziti baby liftom. Bio sam oduševljen jer više ne bih morao potrošiti petnaest minuta penjući se na brdašce na skijama, samo da bih se za trideset sekundi ponovo našao tamo odakle sam krenuo. Stao sam u red za baby lift i strpljivo čekao. A ona djeca bogatih roditelja vozila su se žičarama visoko iznad moje glave.

Kada je konačno došao red na mene, spremno sam se uhvatio za ručku. U sljedećem trenutku, našao sam se u snijegu. Jedna skija mi je spala, te sam izgubio ravnotežu. Čuo sam nekoliko djece iz moje grupe kako mi se smiju. Neko mi je doviknuo: “Nisi ti za skijanja, idi igraj fudbal!”. Instruktor mi je nestrpljivo pomogao da se ustanem, koreći me: “Moraš ispraviti stopala! Idi sad na kraj reda.”

Umjesto na kraj reda, otišao sam u WC restorana. Tamo sam sjedio petnaestak minuta, posmatrajući uski procjep između zida i vrata moje kabine. Kroz njega sam vidio titrajuće svjetlo neonske lampe na izdisaju, zamućeno mojim suzama. Kada sam konačno izašao iz WC-a i pridružio se ostatku grupe, oni su se već grijali uz čaj, spremni za povratak u grad. Poželio sam da nisam ni izlazio iz WC-a.

Nakon toga, nisam više nikad išao na skijanje. Svake godine, moji prijatelji iz razreda pričaju o zimskom raspustu koji su proveli skijajući na planini. Kada me neko pita jesam li i ja bio na skijanju, kažem im da ne znam da skijam.

Nema ni veze. Sljedeće zime bit ću u Splitu. Tamo sam nakon mnogo truda dobio stipendiju za fakultet. Vidjet ću more po prvi put u životu. A ako nešto znam o moru, to je da se tamo ne skija.