Sloboda od samovolje vlade?

Rosa Luxemburg, u očima Hanne Arendt, je neprikosnovena borkinja za politički moral i odgovornost u svijetu gdje se politički agonizam, frikcija između različitih društvenih slojeva, gubi u pedantnim tehničkim sustavima- kao što je stranački.

Pošto se decembarska Rerna bavi slobodom, volio bih početi citirajući jedan od prijašnjih tekstova iz ovog serijala:

Sloboda je, dakle, i u Evropi i u Bosni i Hercegovini, dolaskom koncepta građanstva, postala subjekt prava. Građani sa pravima su također građani sa obavezama, a primarna obaveza osobe koja je građanin nad kojim postoji neki zakon je da stalno provjerava da li taj zakon omogućava ista prava njemu i nekome drugome. 

Međutim, uzeti ovakvu definiciju bez zrna soli, kako bi narodski rekli, je naivno. Što znači obaveza u jednom modernom društvu? Raditi za plaću, odgajati djecu, čistiti „oko svoje kuće“? Obaveza je nasljedno politički mehanizam. Ona implicira političku obavezu, političku odgovornost, čiji se prostor u današnjem svijetu konstantno sužava. Kako možemo govoriti o građanskom provjeravanju zakona u društvu u kojem tehnokracija nadzire i kontrolira politiku? U društvu u kojem su građani postupno navikli da će ili Tržiste ili Vlada riješiti velike probleme, u društvu gdje su ekonomske klase, agonizam između građana i buntovnost mladeži postale smetnja nacionalnom napretku?

Jedna od glavnih poruka njemačko-američke filozofkinje Hanne Arendt u njenom osvrtu na život i rad čuvene Rose Luxemburg, je Rosina sposobnost da misli izvan strukture tadašnje Komunističke partije i da kritizira ne samo partiju nego i društvo izvan zadanih ideoloških okvira. Po Arendt, Rosa Luxemburg je svojom političkom etikom zadala temelj političkoj spiritualnosti, jednoj vrsti težnje ne ka idealizmu kao takvom, nego ka koncentraciji masovne politike prema samorefleksiji i težnji ka ohrabrivanju neprijateljskih tendencija između političkih individua i organizacija u danom političkom društvu. Rosa je, po Hanni Arendt, snagu da se nametne kao sokol (kako ju je Lenjin svojevremeno okarakterizirao) takvu vrstu stava dobila iz više razloga, među kojima su njena sposobnost da neovisno promišlja te da uvidi bitne razlike između partijske politike i političke odgovornosti. Iz ovoga možemo izvući bitnu lekciju.

Richard Bernstein nas, u svom eseju Arendt o razmišljanju, u Cambridgevom vodiču kroz Hannu Arendt kojeg je uredio Dana Villa, uvodi u kompleksan odnos koji Hannah Arendt ima sa konceptima slobode i razmišljanja. Bernstein piše da u njenom djelu razmišljanje ima pivotalnu ulogu jer bez sposobnosti razmišljanja se ljudi gube u modernom svijetu i ostavljaju prostor za pogubne političke ideje. Na kraju krajeva, Hannino posljednje veliko djelo je u biti knjiga o razmišljanju – Život uma. Bernstein piše:

Iako razmišljanje samo po sebi nije dovoljno da izrodi praktičnu mudrost, u kriznim vremenima, razmišljanje može osloboditi fakultet prosuđivanja koji nam omogućava razlikovati pravo i krivo, dobro i loše.

 

S tim na umu, za Hannu Arendt, Rosina sposobnost da kritizira Komunističku partiju u Njemačkoj i da istovremeno kritizira Boljševike je uvjetovana Rosinim kapacitetom da razmišlja izvan političke strukture same Partije. Rosa je bitna politička misliteljka upravo zato sto je u svom životu i djelu prioritizira etički pristup političkom razmišljanju, ono što je za Arendt sine qua non političkog djelovanja.

Međutim, kakve veze ovo ima sa Žutim prslucima u Francuskoj?

Žuti prsluk kao politički moment se idealno uklapa u ove okvire. Premda je još uvijek rano govoriti o tome u što će se ovaj prosvjed pretvoriti (a ja se nadam, ne u nešto organizirano, jer ovakav moment se ne smije pokvariti organizacijskim tehnikalijama), možemo izvući par bitnih zaključaka. Prvi se odnosi na našu priču o modernom društvu kao društvu u kojemu se politički agonizam sve više izbjegava. Drugi se odnosi na arendtijanski motiv odgovornosti i slobode. Treći se odnosi na pomalo neočekivani (ali zasigurno ne nepredvidivi) povratak klasa u zapadnjački politički rječnik.

Žuti prsluk nije organizacija neke posebne vrste, niti je organizirani ideološki pokret. Žuti prsluk je ustvari prosvjed velike skupine građana Francuske protiv nedavno uvedenih mjera predsjednika Macrona za smanjivanje emisija CO2 u Francuskoj (a koje su dio Macronove borbe da „Napravi planet velikim“ ) Inače, kada čujemo o skupini građana koja prosvjeduje protiv vladinih ekoloških mjera, prvo se nasmijemo jer ne možemo vjerovati da bi netko prosvjedovao protiv nečeg tako „dobrog“. Međutim, ovo nije prosvjed protiv eko-mjera per se, ovo je prosvjed protiv konstantnog nametanja tehnokratske volje na niže klase. Macronov „eko-porez” je trebao biti na cijene goriva (pogotovo dizel, čiju je kupnju Francuska vlada godinama subvencionirala) te bi kao takav najviše udarao na džepove nižih klasa (cijene goriva bi rasle preko 30% u idućih godinu dana, s povećavanjima od 7% svake sljedeće godine). Međutim, unatoč Macronovoj viziji Francuske kao države koja stoji na strani „naprednog svijeta“ i bori se protiv Trumpove iridentističke politike, građani su se digli jer su shvatili da oni nose cijeli teret ove zapravo elitističke politike (dakako, prosvjed nije samo izazvan cijenama goriva, nego i Macronovim mjerama koje škode sindikatima, umanjuju zdravstvene beneficije, te smanjuju investicije u javnom školstvu.

U ranijem tekstu o slobodi na Rerni, autorice Lejla i Hana kažu da je odgovornost svakog građanina da provjerava zakone i da također provjerava da li ti zakoni štete drugim građanima. U ovom smislu, Žuti prsluk kao politički moment apsolutno uzdiže definiciju građanstva u Francuskoj. Solidarnost između nižih klasa je od krucijalne važnosti ne samo za produbljavanje demokracije, nego i za njeno zdravlje, te jačanje snage naroda. Također, bitno je istaknuti, da ta odgovornost leži upravo u političkoj moći naroda da razmišlja protiv tehnokratskih, normalizirajućih politika. Politička moć naroda da razmišlja dovodi izravno do slobode tog istog naroda, premda ne odmah, naspram viših sila. Upravo je to pouka arendtijanskog motiva slobode za, a ne slobode od, ili slobode da. Ljudi nisu rođeni slobodni, oni su rođeni za slobodu.

Naposljetku, bitno je iskazati da Žuti prsluk oglašava alarm u (neo)liberalnom kapitalističkom svijetu. Taj alarm označava povratak klasa na meni, povratak klasa u političku igru, te, nadamo se, jaču ulogu direktne demokracije u provođenju državne politike. To je zapravo ono što većina pripadnika ovog pokreta traži – da se napokon čuju glasovi onih malih, onih koji konstantno gube naspram korporacija ili Wall Street – tipa tehnokratskog vladanja.

Nadamo se da će ovakav politički moment ostati snažan (već vidimo da pobuna prelazi u druge sfere društveno-političkog djelovanja) i, u riječima Sophie Wahnich, čiji smo intervju nedavno preveli, da će ljudi ostati „ljuti, ali ne fašisti“.


Za članke od Jeromea Kohna i Richarda Bernsteina pogledajte ovu knjigu.

Uskoro link na Tonijev mali politički pojmovnik, gdje nam objašnjava crvene riječi koje koristi! 

 

0 Shares