Sloboda sjećanja 2.0

Koliko smo slobodni sjećati se, ko nam ograničava tu slobodu, i kako se u prostoru materijalizira ta sloboda?

Ponekad nam je teško sjetiti se šta smo jučer jeli za ručak, a istovremeno prizivamo veoma bistre slike rođendanske torte iz najranijeg djetinjstva. Možda je ta torta u našem sjećanju mnogo veća, ljepša i ukusnija nego što je zaista bila, jer na sjećanje utiču i ovi faktori: emocije, očekivanja i okolina. Moć djelovanja na nečije dugotrajno sjećanje atraktivno je političko oružje kojim se ograničava sloboda sjećanja, a čija je osnovna žrtva – budućnost.

Osim individualne memorije pojedinca, postoji i kolektivna memorija koja živi izvan čovjekovog uma. Ona je skup (istinitih ili lažnih) informacija, znanja i sjećanja jedne društvene grupe, a može se prenositi s generacije na generaciju. Svako od nas doprinosi kolektivnoj memoriji svake društvene grupe kojoj pripada, kroz fakte ili interpretaciju. Pripadnici iste nacije stvaraju njenu kolektivnu memoriju, ali nad njom može biti dominantnija kolektivna memorija religijske zajednice ili generacije kojoj pripadaju. Na primjer, i stariji i mlađi Amerikanci smatraju bombardovanje Hirošime i Nagasakija najvažnijim događajem Drugog svjetskog rata – ali stariji ga ističu kao relativno pozitivan događaj jer je označio kraj rata i poštedio mnogo američkih života, a mlađi doživljavaju bombardovanje kao izrazito negativno, jer je mnogo nedužnih ljudi stradalo. Na njihova pojedinačna mišljenja uticali su mnogi faktori koji se razlikuju unutar ove dvije generacije, odnosno različita zajednička sjećanja.

Kolektivna memorija jednog naroda najsnažnije je predstavljena spomenicima koje on odluči podići, ili još indikativnije, koje odluči ne podići odnosno ne memorijalizirati. Memorijalna arhitektura je sjećanje materijalizirano u prostoru, i čine je spomenici, memorijalni parkovi, spomen-ploče i druga obilježja, ali i muzeji, galerije i druge tipologije koje za jednu od svojih funkcija imaju memorijalizaciju. Skoro svi spomenici u BiH koji su podignuti u sjećanje posljednjem ratu odražavaju jednonacionalan pogled na događaj koji obilježavaju,  i najčešće ne doprinose procesu pomirenja niti postizanju tranzicijske pravde. Iz Centralne evidencije spomenika saznali smo da je do 2016. godine u BiH izgrađeno više od 2100 spomenika ratu 1992.-1995., a koji su posvećeni vojnicima ili civilnim žrtvama. Od ukupnog broja spomenika, samo 2.85% njih je posvećeno više etničkih grupa, iako su žrtve komemoriranih događaja različitih etniciteta. Spomenici su najčešće religijski obojeni, bez obzira što se za mnoge stradale uopće ne zna nivo religioznosti niti eventualna religijska pripadnost, već se to pretpostavi na osnovu imena žrtve jer su u BiH etnicitet i religija gotovo neraskidivo povezani. Na ovaj način se prošlost trivijalizira i koristi kao gorivo novim podjelama, a kolektivna memorija se oblikuje naknadnim interpretacijama i selektivnim prihvatanjem informacija. Sloboda sjećanja time se ograničava, bez obzira da li mi to primjećujemo.

Pri nekulturi sjećanja uzgaja se kultura zaborava. Ipak, svako od nas može izboriti svoju slobodu sjećanja, i truditi se osloboditi i tuđu. Prošle godine je mala grupa mještana sela Sapina Doca u Hrvatskoj svojim trudom obnovila spomenik palim partizanskim borcima i žrtvama fašizma, a nakon što su općinske vlasti godinama ingorirale njihove apele da oštećeni spomenik obnove, obzirom da pali heroji nisu u skladu s njihovim današnjim političkim opredjeljenjem. Sve je počelo potpisivanjem peticije i izražavanjem prosvjeda, te novim zahtjevima stanovnika sela za obnovu skulpture. Kada je reakcija ponovo izostala, uzeli su spomenik u svoje ruke – i sami ga obnovili, konsultirajući se pritom sa restauratorima i kiparima. U vremenu kad se Spomenici NOBu, arhitektonska remek djela iz doba Jugoslavije, u svijetu slave i detaljno izučavaju a na Balkanu uništavaju ili prepuštaju zubu vremena da ih nagrize, ova akcija poslala je snažnu poruku – naše sjećanje je samo ono koje sačuvamo od (namjernog) zaborava.

Sloboda sjećanja nosi i odgovornost. U vremenu digitalizacije, kada su sve informacije dostupne i online, pojavio se fenomen second-hand uspomena: određeni narativi i informacije iz prošlosti se propituju i reevaluiraju u novom dobu. Identitet svakog od nas predstavlja djelić u stvaranju kolektivne memorije, i zato je bitno da etično propitujemo informacije koje oblikuju naša sjećanja, naročito o događajima koje nismo osobno doživjeli. Dostupnost podataka je privilegija pomoću koje možemo jasno razlučiti istinito od lažnog, i oduprijeti se prekrajanju historije.

Ena Kukić