Sloboda za vješticu!

Merima za Rernu piše o Kalibanu i vještici i očekivanjima protiv kojih se odlučila ići zarad svoje slobode.


Dok razmišljam o tome šta je sloboda u svojoj najširoj definiciji, postaje mi jasno  da se lingvistički termin „sloboda“ uvijek presipa preko granica svog označitelja i neuhvatljivo se širi. Naime, ne postoji univerzalna definicija slobode koja bi mogla u asocijativnom nizu za sebe vezati sve moguće vrste sloboda koje su grupe, pojedinke i pojedinci kroz historiju čovječanstva uspjele za sebe teško izvojevati.

Ali, kada se ograničim na razmišljanje o tome šta sloboda znači za mene i moje prijateljice, u dvadeset petim, jasno u glavi sijevaju imperativne vrste slobode koje zahtijevamo, i koje nas pokreću na male i veće revolucije u našoj svakodnevnoj borbi za autonomiju i jednakost. U pola noći, kada bi me pitali šta je za mene sloboda rekla bih: da se obrazuje, samostalno bira seksualni i/ili životni partner/ica, raspolaže svojim tijelom autonomno, radi, zarađuje i živi od svog rada, odbaci ili prigrli religija per se, da se ne živi imperativno ideal kapitalističkog života koji propisuje recepturu: rođenje, školovanje, rad, brak, kredit, kuća, djeca, unuci, smrt.

Od pobrojanih, sloboda da se radi, zarađuje i živi od svog rada najekstremnije je definisala i promijenila tijek mog života. Moje, i iskustvo djevojaka iz moje generacije gledano kroz prizmu rada i uslovljenosti sopstvenih izbora ekonomskom stabilnošću u svijest tako jasno priziva Virginijinu Svoju sobu. Ekonomska uslovljenost u okoštalim patrijarhalnim okvirima bosanskohercegovačke zbilje u meni budi sjećanje na prijateljicu koju su roditelji natjerali da abortira, iako to nije htjela, zato što je zatrudnila sa dečkom neodgovarajućeg imena, a nije bila ekonomski samostalna; ili sjećanje na prijateljicu koja je željela studirati, ali su roditelji smatrali da je pametnije i dugoročno isplativije da se uda. Borba za slobodu da se radi na žalost i na sreću i danas traje, i sve dok je ne bude ovakvih sjećanja bit će još…

U kapitalističkom merkantilističkom društvu koje nas konstantno bombarduje simplificiranim i jednoslojnim, površnim znanjem  i pogledom na svijet, lahko je upasti u zamku uvjerenja da je zamjena feudalnog sistema onim kapitalističkim, ženama donijela  po jeftinoj cijeni mnoštvo prava i sloboda u zamjenu za priključivanje proizvodnji robnih dobara. Itaijanska feministica Silvija Federici u svojoj knjizi Kaliban i vještica precizno pokazuje da je to potpuno simplificirana i netačna  tvrdnja koja zanemaruje historiju degradiranja, ponižavanja i ubijanja generacija žena u cilju  eksproprijacije njihovog reproduktivnog rada da bi se stekla prvobitna akumulacija dobara neophodna za nastanak kapitalizma.

Silvija je rođena u Italiji 1942. godine i pripada feminističkoj markstističkoj tradiciji. Najviše je poznata po svojoj borbi u okviru globalnog feminističkog pokreta Wages for Housework koji je prokazivao patrijarhalne strukture koje reproduktivni i kućni rad žena predstavljaju kao sastavni dio ženske prirode i stoga u smislu plaćenog rada bezvrijedan, dakle besplatno rađen, izeksploatisan. U svojoj knjizi Kaliban i vještica  ona prati  razvoj feudalnog društva u kapitalističko, pokazujući kako se taj prelaz nije desio bez velikih borbi, oduzimanja zemljišta i ograđivanja javnih dobara, te progona vještica/žena  kao otjelovljenja neposlušnosti, a sve to da bi ih se uguralo u okvire porodice kao kapitalističke jezgre kojoj trebaju bespogovorno besplatno rađati i odgajati radnu snagu ne učestvujući u nadničarskom radu.

Federici Marksu zamjera propuštanje bitnih činilaca stvaranja prvobitne akumulacije dobara koja je dovela do kasnijeg razvitka kapitalizma, koji je i danas osnovica ekonomske nejednakosti između muškaraca i žena. Ti su činioci:

(i) razvoj nove polne podele rada, koja rad žena i njihovu reproduktivnu funkciju podređuje reprodukciji radne snage;

(ii) uspostavljanje novog patrijarhalnog poretka, zasnovanog na isključivanju žena iz najamnog rada i njihovom potčinjavanju muškarcima;

(iii) mehanizacija proleterskog tela i njegova transformacija, u slučaju žena, u mašinu za proizvodnju novih radnika.

Još od samih početaka ženske borbe, žene su počele shvatati da se njihovo tijelo koristi protiv njih u gradnji za državu poželjnog ženskog društvenog identiteta i stvaranju muške dominacije. Čak i danas se žensko tijelo koristi u borbi protiv žena, kontrolom njihovog reproduktivnog zdravlja i slobode te borbom države da natalitet bude u stalnom rastu, što je koncept koji vuče korijene sa kraja srednjeg vijeka kada su se državni organi dosjetili da je država ekonomski održivija i produktivnija što više radnika učestvuje u proizvodnji robnih dobara za izvoz i prodaju. Dok ovo pišem padne mi na um činjenica da se doktori medicine, profesionalci u polju ginekologije čak i sada, u 21. vijeku, pozivaju na ‘priziv savjesti’ i odbijaju izvršiti abortuse, potpomažući natalitet, i na najgori mogući način kršeći pravo žene na autonomiju nad sopstvenim tijelom i izborom.

Kad se vratim opet sa opšte na ličnu perspektivu, u mojoj neposrednoj okolini očekuje se da žena mojih godina već ima stalnog partnera s kojim je ili u braku, ili već ima i djecu. Činjenica da nisam ispunila očekivanja u pogledu rađanja djece sa svojim partnerom već nekoliko godina izlaže me ljubopitljivim pogledima, dobronamjernim savjetima o potrebi da što prije rađam, te religijom opravdanim savjetima generacije mojih roditelja kako „svako dijete ima svoju nafaku, kako ne mogu čekati da se baš svi uslovi ispune pa da imam djecu, jer to je sebično“. Sva sreća pa sam ekonomski neovisna, prođe mi kroz glavu barem pet puta dnevno.

Upravo je ta sloboda i potreba žene da slobodno raspolaže sopstvenim tijelom u prošlosti i bila interpretirana kao sebičnost, posebno u sferama seksualnosti, rađanja i rada. Naime, kako nam Silvija jasno pojašnjava, u feudalnom sistemu ženski rad  bio je vrednovan svrhovitim i jednakovrijednim muškom radu jer nije bilo nikakve društvene podele između proizvodnje dobara i reprodukcije radne snage. Žene su radile na poljima, pored toga što su podizale decu, kuvale, prale, tkale i obrađivale bašte; njihove aktivnosti u domaćinstvu nisu bile obezvređivane, niti su podrazumevale drugačije društvene odnose od muških (…). Nakon sloma feudalnog sistema, sa dolaskom novčane ekonomije, kućni rad prestao je da ima vrijednost. Spoj dolaska monetarne ekonomije, ograđivanje zajedničkih dobara na kojima su žene do tada zajedno radile i stvarale koherentne grupe koje su međusobno pomagale jedne drugima, ženski rad je prebacio u sferu kućnog i reproduktivnog, što je dovelo do degradacije njihovog položaja u  ekonomskom ali i društvenom smislu.

Kada sam na početku  teksta rekla da je sloboda da se radi, zarađuje i živi od svoga rada  najekstremnije definisala moj život nakon 23. godine mislila sam upravo na slobodu koja je ženama sa prelaskom sa feudalizma na kapitalizam oduzeta: da se samostalno živi od svoga rada bez bojazni da ćeš zbog svojih djela, riječi ili životnih izbora biti ekonomski, emotivno ili na drugi način sankcionisan ili depriviran. Žene su ovim prelaskom izgubile ekonomsku samostalnost, i siromaštvo je naglo zavladalo, što je antagonizam između bogatih i siromašnih dovelo do tačke kipljenja.

Upravo je u takvoj atmosferi nestašice, za koju je, da bi je se prihvatilo i razumjelo, trebalo nekoga okriviti, nastao progon vještica, onih koje imaju mistično znanje, urokljive oči, koje su u braku sa đavolom, sekusalno nastranih beštija koje se krivilo za sve  što se razumom nije dalo dokučiti: od suša, oluja, poplava, bolesti pa do nestanka robnih dobara. Stotine hiljada žena je u toku tri vijeka trajanja lova na vještice živo spaljeno na lomači, vješano, prženo na zažarenim stolicama, silovano. Kapitalizam je poveo rat na žene, a lov na vještice bio je njegov najkrvaviji obračun. Kao što kaže Silvija, ako pogledamo istorijski kontekst lova na veštice, rod i klasu optuženih, kao i posledice njihovog proganjanja, onda moramo zaključiti da je lov na veštice u Evropi bio napad na otpor žena širenju kapitalističkih odnosa, kao i na moć koju su žene imale na osnovu svoje seksualnosti, kontrole nad reprodukcijom i isceliteljskog umeća.

Kapitalizam je uspio  potpuno degradirati položaj žene  uz pomoć crkvenih i humanističkih rasprava toga vijeka koje su tvrdile da su žene prgave, svadljive, iracionalne, lijene i da ih treba držati pod stalnom kontrolom da ne bi iskvarile čovjeka. Ono što me iz moje sadašnje perspektive najviše poražava jeste činjenica da mnoge od tih predrasuda i  mizoginih stavova i danas žive. Sjetim se koliko su me puta nazvali nestabilnom i ludom zbog frustracija koje su me pratile kroz odrastanje. Kako su mi dječaci u školi govorili da sam vještica i kurva jer nisam dala da me uhvate za guzu na velikom odmoru u prolazu, što im je bio samo vid zabave, koji i danas postoji i prećutno se odobrava u školama u mojoj okolini. Koliko puta su mi u životu rekli da sam  alapača jer nisam pristajala da me tretiraju drukčije nego muškarce u bilo kojoj sferi realnosti. Koliko puta sam prešutila nepravdu, ili pogazila svoja uvjerenja jer sam bila ekonomski ucijenjena dok nisam zarađivala svoj novac. Sva ta sjećanja u meni proizvode pravedni bijes i shvatanje da smo sve mi ustvari kćerke vještica koje nisu uspjeli spaliti.

 

Merima Ražanica


Svi citati dolaze iz knjige Kaliban i vještica, na stranama 9, 20, i 118. Rerna je rado posuđuje na čitanje.

 

 

 

49 Shares