Svatko ima odgovornost da se pobrine za svoju slobodu

Toni i Hana su vršnjaci iz Bosne i Hercegovine: on iz Mostara, ona iz Sarajeva. Upoznali su se online, preko zajedničkog prijatelja sa Pala. Još se nikada nisu sreli, jer studiraju i rade u različitim evropskim gradovima. Laprdala i ljubitelji svojih mjesta i nauke, počeli su razmjenu pisama. Ovo je bilo jedno među prvima, i otvara novu seriju tekstova na Rerni: Pisma iz dijaspore. 


Svatko ima odgovornost za svoju slobodu, piše u Ustavu „Republike s one strane rijeke” (Uzupis) u Litvi, u Vilniusu, u gradu u kojeg sam relativno nedavno došao zbog osobnih razloga i nekog “zašto ne?” poriva. Barem relativno za mene, s obzirom da mi je promjena okoline postala svojevrsna normala. Odgovornost i sloboda su vjerojatno najdugotrajnije teme političke filozofije, ma filozofije inače. Što znači biti slobodan? Je li to znači ne imati odgovornost za druge, za svijet oko sebe? Znači li to možda živjeti slobodno od svih stvari koje doživljavamo kao nešto što nas sputava? S druge strane, znači li to ipak živjeti za nešto i prihvaćati te prepreke, ono što nas sputava, kao neizostavni dio naše slobode?

Libim se ovog puta pisati ti o filozofiji izvlačeći poznata imena. Htio bih ti pisati o slobodi kao uvjetnom stanju, o stanju koje ovisi ne samo o sebi, nego o mnogo čimbenika. Apsolutna odgovornost za sebe i svoju slobodu ne može postojati. Mislim, političko je po mnogim filozofima i misliocima ono nešto što nas vuče da prođemo kroz barijere nametnute društvenim relacijama i silama (nacija, spol, orijentacija, vjera). Političko je uvjet slobodi, tako da možemo vrlo lako reći da sloboda ne postoji bez pomicanja granica.

Volio bih ti brzinski pisati o tome kako mi nismo (isključivo) odgovorni za svoju slobodu. Mi smo odgovorni za druge, pa bez toga ne bi bilo demokracije, zar ne? Svijet ne bi imao baš puno smisla. Nedavno čitam članak u kojem piše sljedeće:

Integralni dio emancipacije je ideja recipročnosti prava. Implikacija ovoga je vjera da JA nisam istinski slobodan dok svi ostali nisu slobodni. To je princip kojeg svatko može implementirati u svakidašnjem zivotu i ima implikacije za medunarodne odnose. S obzirom na to da moja sloboda ovisi o tvojoj slobodi, proces emancipacija uništava razlike izmedu vanjske i unutarnje politike

Premda napisan u sklopu debate o vanjskoj politici, ovaj članak unosi veoma bitnu ideju u našu raspravu. To je ideja emancipacije kao elementarnog osnova za demokratsku politiku. Vidiš, briga za druge nije samo lajtmotiv liberala ili nešto u nadleznosti Crkve (odnosno religijskih institucija), briga za druge, te za slobodu drugih, znači brigu za sebe. Ukratko, tako ja vidim slobodu.

Da se vratim na bit mog pisma. Ono o čemu ti mogu pisati je beskućnik u Budimpešti koji je umro jer se smrznuo. On, za neke, nije ipak imao dovoljno odgovornosti za svoju slobodu. Reče mi o tome nedavno prijateljica koja je sa mnom živjela tu Budimpeštu, to neko izvjesno i nezaboravno vrijeme.

I tako, izlazi moja prijateljica, kao i svaki pravi prosvjetljeni mladi buržuj, iz svog stana i kreće na yogu. Kraj njenog ulaza uvijek sjedi jedan beskućnik kojeg cijeli kvart zna. Nije Atila, nije Ferenc, ne znam, ime više nije bitno. Ona se vraća kući nakon dvosatne yoge, naš heroj još sjedi tamo, drhti, pokušava spavati na stepeništu. Zaboravih napisati da je vani oko -5, hladna mađarska zima.

Ujutro ona i njen momak, moj kolega u sorošističkom UZP-u, toj perverziji koja zaokuplja maštu naših slaboumnih sugradana, izlaze iz stana i prolaze kraj policijske trake. Ferenc, Atila, Joszef, ne znam više tko, je umro od hipotermije. Reče mi moja prijateljica da mu je mislila dati deku da mu pomogne, ali nije imala viška. Dodala je, međutim, bitnu opasku: “Kako ja mogu živjeti u jednoj zemlji koja tretira najslabiji sloj svojeg društva na takav način?” – opaska-pitanje bez odgovora.

Mađarska Vlada je uvela zakon prije par mjeseci po kojem se beskućništvo tretira kao prekršaj. Beskućnici više ne smiju spavati na javnim površinama, moraju biti nevidljivi, i vrlo lako mogu biti uhićeni. Ulice se “čiste”. Budimpešta nekako ne izgleda kao Budimpešta. Svi oni koji imaju iskustvo tog grada znaju da su beskućnici njen stanovnik broj jedan, njen sastavni dio. Danas Budimpešta gubi svoj čar. Dakako, beskućnici nisu “čar” tog grada, nego njena brza, nekontrolirana, slobodna energija. Beskućnici su samo najočitija žrtva društveno-političkih promjena koje zatomljuju tu energiju. Budimpešta nazalost postaje otok u Mađarskoj, otok kojeg vlada nastoji spojiti s kopnom.

Htio bih te pitati što mislis o osobnoj odgovornosti nakon ovoga slučaja? Znam da je ovo površno i malo „nategnuto“– ne valja bazirati argument na osobnim iskustvima. Medutim, hajdemo ga malo kontekstualizirati.

Nakon što sam ti rekao da bih volio pisati o naslovnoj izjavi, o tome da smo svi mi odgovorni za svoju slobodu, složila si se sa mnom i rekla da ti ta izjava „smrdi“ na libertarijanski anarhizam. S tobom se slažem. Mislim, Uzupis je definitivno hipijevska-liberalna-libertarijanska komuna, ali i oni imaju „Ustav“ kako bi uredili svoj mali dio svemira. Zašto nam onda baš treba Ustav? Zašto nam onda baš treba neka vrsta regulacije kad smo svi, pobogu, odgovorni za sebe i za svoju slobodu? Zašto mi trebaš ti? Makni se, ne trebaš mi.

Šalim se, trebaš mi.

Ja ne mogu u ovom svijetu biti samo jedinka koja je odgovorna za sebe. Margaret Thatcher je jednom prilikom rekla da društvo ne postoji, da postoje samo individualci (muškarci i žene), te obitelji. Time je pravdala gušenje rudarskih prosvjeda, time je pravdala činjenicu da je njeno nasljedstvo smrt socijalne države i potpore najslabijima. Ja ne mogu biti odgovoran samo za sebe. U tom slučaju bih onda bio čovjek bez čovječanstva, ne-čovjek. Randijanski mokri san, njen jadni mali Atlas. U tom slučaju je sloboda potrošna riječ, tada ona ne vrijedi ništa. Mi samo znamo da smo slobodni onda kad nismo nešto drugo. Znamo također da nismo slobodni, kada se ne osjećamo slobodno. Da smo svi isključivo odgovorni za svoju slobodu, ne bismo ni poznavali koncept slobode.

Ne znam zašto su stvaratelji Ustava te nepriznate Republike Uzupis, one “s druge strane rijeke”, napisali takav članak. Ali znam sa sigurnošću da on nije ostvariv. Reći da jeste bi bilo poricanje elementarnih činjenica života, a to je da smo rođeni skupa, da nas društvene relacije konstantno bacaju jedne u druge, da ovisimo o našem društvu i turbulencijama kroz koje prolazi. Čovjek sam nije čovjek. Čovjek u množini ljudi dobija svoju moć, iskorištava svoj potencijal koji ima kao autonomna jedinka. Čovjek koji je odgovoran za svoju slobodu ne živi u doticaju s realnosti u kojoj njegova sloboda uvelike ovisi o drugima. Ipak, nije džaba Hobbes pisao da nije zabadava da svi navečer kljucamo vrata i zatvaramo prozore. Nisi ti odgovoran sam za sebe, odgovoran si i za druge.

Pa tako, premda si odgovoran za sebe, mislim da ne možes biti slobodan ako si samo odgovoran za svoju slobodu. “Svoja” sloboda uvijek ovisi o drugima.

Čuvaj se, ali čuvaj i druge.



Hanin odgovor čitaj uskoro na Rerni.


Tonijev mali politički pojmovnik sa pregledom svih crvenih pojmova iz teksta pronađi ovdje.

0 Shares