Timothy Snyder “Govor Europi”

Tekst ispod je Rernin slobodni prijevod javnog predavanja poznatog povjesničara Timothya Snydera koji je održan u Beču 13.05.2019. Nadamo se da ćete u njemu uživati.

“Govor Europi”

Europska unija je tvorevina umrlih ili umirućih europskih carstava, iako se danas predstavlja kao skupština malih, nevinih nacionalnih država. Suočavanje s odgovornošću za pola milenija imperijalizma je bolno, međutim taj proces bi omogućio Europi da prepozna svoj jedinstveni i povoljni oporavak od carstva, predlaže Timothy Snyder u predavanju održanom povodom proslave Dana Europe 2019. na bečkom “Judenplatzu” (Židovskom trgu, op.a.).

Vi ste više od vaših mitova. Vi ste također izvor nade – vjerojatno jedini izvor nade za budućnost.

Danas, 9. svibnja, stojimo ovdje zajedno na Judenplatzu u Beču; dok se sunce ne spusti, ovo je Dan nezavisnosti u Izraelu. Deveti svibnja u Moskvi ili Kijevu ili Minsku je dan pobjede. Poraz nacističke Njemačke i njenih mnogih europskih saveznika u Drugom svjetskom ratu proslavljen je i sjetno komemoriran u tim europskim gradovima, ali i drugima.

Okupili smo se ovdje kako bismo se sjetili govora Roberta Schumana na današnji dan 1950., kada je rekao da Europa može omogućiti mir svijetu. Njegova deklaracija je zapamćena kao početak Europskog projekta, današnje Europske unije.

Kako se možemo sjećati Holokausta, Drugog svjetskog rata i početka Europskog projekta kao dio istovjetne povijesti? Kako možemo razmišljati o početku Europskog projekta od prije 70 godina dok se istovremeno pitamo hoće li biti reformiran ili poništen? Odgovor na ova pitanja ovisi o tome hoćete li vi, Europljani, odabrati mitove ili povijest.

Postoje dva načina da se nešto zapamti. Jedan način vodi natrag do samoga sebe, do priče o tome kako si uvijek u pravu, do priče o tome kako ti, ili ljudi poput tebe, uvijek nevin. Ovo je mit. Nacionalni mitovi prevladavaju gotovo svugdje i mogu sigurno prevladati ovdje.

Međutim, postoji još jedan način pamćenja, koji se zove povijest. Povijest ti dopušta da uzmeš ono što čega se sjećaš i dodaš ga onome čega se drugi sjećaju kako bi konstantno i kritički usporedio sjećanje s drugim izvorima i perspektivama. Slijedom toga, trebao bi dobiti sliku svoje odgovornosti.

Kada je Schumann objavio svoju deklaraciju u svibnju 1950., Francuska je bila u sredini kolonijalnog rata u kojemu je 75,000 francuskih vojnika poginulo. Velika većina njih nisu bili Francuzi koji su došli iz Francuske. Francuska je bila u sredini prvog od dva kolonijalna rata: nakon Drugog svjetskog rada, našla se u šesnaestogodišnjem kolonijalnom ratu u jugoistočnoj Aziji i onda u sjevernoj Africi.

U Francuskoj tokom 1950-ih i 1960-ih, l’integration nije nužno označavala europsku integraciju. L’integration je mogla označavati odgovornost Francuske vojske da integrira Arape u Francusku državu. Nakon 1961., l’integration je počela označavati mogućnost da bi Francuzi mogli biti integrirani u novu državu Alžir.

Zašto o ovome pričam? Zato što mit koji svi vi dijelite, bili vi prijatelji Europske unije ili njezini neprijatelji, je mit o nacionalnoj državi. Onaj Robert Schuman koji je objavio deklaraciju 1950. bio je ministar vanjskih poslova jednog carstva. Francuska, bilo kao republika ili carstvo u imenu, je oduvijek bila carstvo tokom svoje čitave moderne povijesti.

Vi ste više od vaših mitova. Ali kako bi bili nada koju svi mi izvan Europe trebamo, morate se napokon suočiti sa svojom poviješću. Ideja da je Europa skupina nacija koje su izabrale integraciju je fatalni mit. Taj mit ubija budućnost.

Mi možemo, i trebali bi, ne slagati se o tome kakva bi trebala biti budućnost Europe. Ali ako je ta rasprava o budućnosti Europe temeljena na bazi mita o stvarima koje se nikada nisu dogodile, onda ta cijela rasprava ne može biti plodonosna. Povijest se bavi raščišćavanjem puta. U sljedećih nekoliko minuta, volio bih raščistiti neke mitove kako bi vrijeme poteklo lagano iz prošlosti kroz sadašnjost pa naposljetku u budućnost koju svi trebamo. Zato vas pozivam da sa mnom promislite malo o državama koje su utemeljile Europski projekt.

Europska unija je tvorevina umrlih ili umirućih europskih carstava.

Na početku je Njemačka. Nijemci su poraženi 1945. nakon presuđujućeg i najkatastrofalnijeg kolonijalnog rata svih vremena. Mi ga pamtimo kao Drugi svjetski rat. Italija je 1945. također izgubila kolonijalni rat u Africi i na Balkanu. Nedugo nakon toga, 1949., Nizozemska je izgubila kolonijalni rat u istočnoj Indiji (odnosno današnjoj južnoj i jugoistočnoj Aziji). Belgija je izgubila Kongo 1960. Francuska je, nakon poraza i u Indokini i Alžiru, napravila odlučan zaokret ka Europi u ranim 60-im. Charles de Gaulle je bio taj koji je razumio da su ne samo Republika nego i francuska državnost bile ugrožene carstvom. On je napravio odlučujući korak od carstva prema Europi 1962.

Ove moći su započele Europski projekt. Nijedna od njih tada nije bila nacionalna država. Nijedna od njih prethodno nije bila nacionalna država.

Isto vrijedi i za države koje su se priključile Europskoj uniji. Tokom 1960-ih su cijela britanska državna služba, gotovo čitav britanski parlament i britanska elita razumjeli da je Europa zamjena za imperijalizam.

Kada je Portugalsko carstvo došlo kraju ili kada je Španjolsko carstvo umrlo tokom 1970-ih, novi vođe su točno povezali kraj carstva s početkom demokracije i integracije s Europom. Ove stvari su se dogodile istovremeno.

Nakon 1989., kada je palo Sovjetsko vanjsko carstvo i nakon kraja Sovjetskog saveza, Europska unija se suočila s novoosnovanim državama koje su ili bile pod sovjetskim palcem ili sovjetskim utjecajem.

Kada je Europska unija primila države istočne i srednje Europe; 1995. (Austrija) i onda 2004., 2007. i 2013., omogućila je dom državama koje su tek nastale nakon Prvog svjetskog rata. Mnoge od tih država poput Austrije, Čehoslovačke, Poljske i Baltičkih država, su bile napravljene kao nacionalne države nakon 1918., odnosno nakon Prvog svjetskog rata. Svih šest su prestale postojati ubrzo nakon toga. Povijest nacionalnih država u Europi je često gadna, brutalna kratka.

Današnja Europska unija je skupština dviju vrsta država: onih koje su nekada bile sredšta carstava i onih koje su bile na periferiji. U oba slučaja, pitanje o tome što raditi nakon carstva je bilo odgovoreno i onda naprasno zaboravljeno.

Pomalo je neobično na Dan Europe spominjati Alžir, Angolu, Kongo, Indiju, Indokinu, Indoneziju, Maleziju, Maroko ili Mozambik. Ovo moram uraditi jer tamo je europska moć ležala u ovim postratnim desetljećima.

Mit da ste vi kao države nacije došli skupa i ujedinili se vas udaljava od odgovornosti za imperijalizam, ali i od veličine vašeg uspjeha u oporavljanju od carstva. Priča o nestanku carstva nije uobičajeno ona o afirmaciji suverenosti i brzom povratku prosperiteta.

Europska priča je lijepa. To je priča o malim, nevinim, europskim državicama koje su, na jedan svojevrsno mali i lijepi način, realizirale ekonomske interese koji su ih ujedinili. To je lijepa priča, ali nije povijest. Povijest 20. stoljeća je povijest europskih moći koje su dominirale svijetom otprilike pola tisućljeća i onda se našle povučene u Europu, gdje su napravile nešto novo.

Schumann je održao svoj govor 1950. Slijedeće godine je Hannah Arendt pričala o srži slobode koja se nalazi u stvaranju novih stvari: “Sloboda kao unutarnji kapacitet čovjeka je identična s kapacitetom započinjanja:” Europska unija je nova stvar.

Ono što sam rekao o sjećanju u mitovima i povijesti se može primijeniti još jače na povijest Holokausta kakvu je pamtimo, ili barem kakvu je odaberemo ne pamtiti.

Stojimo ispred spomenika Holokaustu. Da budem malo precizniji, stojimo ispred spomenika 65,000 austrijskih građana: djece, žena, muškaraca koji su bili ubijeni nakon što je Austrija bila uništena 1938. U nekom smislu, ovaj spomenik nam je dobro znan. Tu smo, u Beču, i mi možemo zamisliti ostale koji su živjeli u Beču. Tu smo u Austriji i možda možemo s malo truda zamisliti kakvo je bilo njemačko zauzimanje Austrije.

Tek kada se približimo spomeniku osjećamo izazov. Međutim, ako se okrenemo uokolo i pogledamo u imena lokaliteta koja su uklesana u dnu spomenika, mjesta u kojima su Židovi Austrije pobijeni, onda sve postane malo manje poznato. Većina ovih mjesta su za većinu Austrijaca nepoznanica upravo zato što su Židovi Austrije ubijeni negdje daleko. Iza mene, na samom kraju spomenika, je ime Maly Trostinets, selo u Bjelorusiji. Više austrijskih Židova, više Židova iz ovog grada su ubijeni u ovom malom bjeloruskom selu nego bilo gdje drugdje. Oni su ubijeni tako daleko upravo zbog imperijalizma: zbog posljednjeg europskog pokušaja da se napravi carstvo. To je bilo značenje Drugog svjetskog rata u Europi.

Ako želimo da se sjećanje pridruži Europi, onda se moramo sjetiti Holokausta i rata onakvih kakvi su bili. Ne smijemo si također dozvoliti da se sjećamo Holokausta u fragmentima nacionalnih sjećanja. Nacionalna sjećanja naprosto nisu dovoljno dobra. Razmjer Holokausta se ne može mjeriti nacionalnim sjećanjem. Njegova tri osnovna uzroka su temeljna i za povijest i za budućnost Europske unije.

Prvi osnovni uzrok je bio ekološka panika. Hitlerov argument za carstvo je bio da je vrijeme ograničeno, da je zemlja ograničena i da Nijemci moraju prigrabiti što god trebaju prije no što to ostali urade. On je htio i onda je započeo rat zbog poljoprivrednog teritorija Ukrajine, kojeg je usporedio s Indijom, Afrikom i Amerikom – zonama prethodnih europskih carstava. Hitler je izravno rekao da nas znanost i tehnologija neće spasiti te da moramo uzimati od drugih. To je ekološka panika.

Drugi uzrok Holokausta je bila dehumanizacija. S obzirom da moramo uzeti od drugih, drugi su nam vrijedni ukoliko nas služe: ljudi se sasvim doslovno mogu kvantificirati (zbrojiti) kao naši instrumenti. Nakon Židova, druga najveća grupa žrtva Drugog svjetskog rata su bili sovjetski ratni zarobljenici od kojih je 3 milijuna izgladnjelo 1941. jer se vjerovalo da njihov rad nije vrijedan troška njihove ishrane.

Treći fundamentalni uzrok ovih zločina je uništenje država. Uništenjem Austrije, Čehoslovačke, Poljske i Baltičkih zemalja, pokušajem uništenja Sovjetskog saveza, Nijemci i njihovi saveznici su stvorili zonu u Europi u kojoj nije bilo vladavine zakona, zonu gdje su inače nemoguće stvari postale mogućima. To je upravo ono što carstva rade. Carstva ne prepoznaju ljude kao građane, ona ne prepoznaju političke entitete kao jednake države, carstva stvaraju zone gdje je horor moguć.

Židovi su bili u središtu svega ovoga. Židovi su bili okrivljeni od strane Hitlera zbog vjerovanja da bi nam znanost mogla dati univerzalne odgovore na ekološku krizu. Židovi su bili krivi zbog tvrdnje da bi ljudi trebali prepoznati druge ljude na principu solidarnosti – kršćanska milost, socijalizam, vladavina prava, za Hitlera je sve to bilo isto. Židovi su morali biti krivi ako ljudi prepoznaju druge ljude kao ljude, a ne kao pripadnike rase. Upravo zato su morali biti maknuti s lica zemlje: kako bi se dozvolilo da se ekološka panika pretvori u uništenje država i Njemačku pobjedu i osvajanje. I naravno, u ovoj državi i bilo gdje drugo, kada je država uništena, Židovi su patili prvi i patili su najviše.

Kada kažem da ste vi više od vaših mitova – a vi ovo već znate- ja želim reći da ste vi puno gori od onoga što vaši mitovi predstavljaju. Ja također mislim da ste puno moćniji od onoga što vam vaši mitovi dočaravaju. Mit je jedna diverzija koja vam ne dopušta da vidite razinu europske odgovornosti za prošlost, ali i njezinu odgovornost za budućnost.  

Lako je reći, iako je važno reći, da Europljani nisu u potpunosti razumjeli razmjer Holokausta i povezanih zločina. Lako je reći, i neki poput Hanne Arendt i Aimea Cesairea su to davno rekli, da je Holokaust dio veće povijesti europskog carstva. Važno je ovo istaknuti.

Ovo moramo razumjeti ne samo zbog etike nego i zbog moći. Europljani, vi ste sami sebi oduzeli svoju moć tako što ste si prošlost krivo predstavili. Ako želite znati kako ovo izgleda na nekom drugom mjestu, pogledajte Sjedinjene američke države. Trenutačni američki problem, trenutačna etička i geopolitička slabost SAD-a, je rezultat krivog shvaćanja naše imperijalne prošlosti. Vi još uvijek imate šansu da uradite bolje od nas.

Razlog zašto je prošlost toliko važna nije samo etičke prirode, on je također sadržan i u prirodi moći. Vaši nevjerojatni maleni mitovi vam onemogućavaju da vidite da ste vi jednom vladali svijetom. Oni vam također onemogućavaju da vidite da je Europska unija jedan uspješan odgovor na najvažnije pitanje u povijesti modernoga svijeta: što učiniti nakon carstva? Postoje dva loša odgovora, ili dva ograničena odgovora: napraviti nacionalne države ili imati malo više carstva. Europska unija je jedini nov, plodonosan i produktivan odgovor na to pitanje.

Zato vam i govorm da ste više od vaših mitova: vi ste također izvor nade nama izvan. Naravno, pričam iz privilegirane američke pozicije; međutim, nama sa izvana je jedna stvar jasna, za razliku od vas u Europskoj uniji- mi još uvijek živimo u imperijalnom svijetu.

Vi ste stvorili ogromnu zonu izuzetka u veoma pozitivnom smislu. Vi ste stvorili najveću ekonomiju u povijesti svijeta, stvorili ste serije povezanih i funkcionalnih socijalnih država i demokracija. Na svijetu ne postoji ništa poput ovoga. Izvan ovoga, carstvo još uvijek postoji. I izvan ovoga, tri temeljna motiva carstva, čak i od posebno groznog carstva koje je rezultiralo Holokaustom, su još uvijek prisutna.

Ja vas pozivam da ih razmotrite sa mnom: ekološka panika, dehumanizacija te državno uništenje.

Ekološka panika je svugdje oko nas. Susrećemo se sa strašnim i hitnim ekološkim problemom koji se najjasnije vidi u formi globalnog zatopljenja. Također se susrećemo s političkim strankama i vođama koji nam govore da je znanost koja potvrđuje globalno zatopljenje sumnjiva ili neistinita te da bismo trebali čekati. Začuđujuće, isti ti ljudi koji nam govore da globalno zatopljenje nije problem, ili da možemo čekati, ili da znanost nije istinita, nam također govore da su migranti naši neprijatelji i da su neke rase bolje od drugih.

Nikada se ne bih ni usudio govoriti vama, Europljanima, za koga da glasate u nadolazećim izborima. Ali reći ću vam ovo kao Amerikanac: ne glasajte za stranku koja ignorira globalno zatopljenje, jer takva stranka vam govori tri stvari o sebi: lagat će o svemu; nije ju briga za sudbine vaše djece i unuka; ona je stvorenje hidrokarbonskih oligarha. Ako ste u Europi, onda ti hidrokarbonski oligarsi čak i nisu vaši hidrokarbonski oligarsi.

Dublja ironija je zapravo da te iste stranke koje govore Europljanima da globalno zatopljenje nije problem su one stranke koje govore da su migranti problem. Globalno zatopljenje utječe na globalni jug puno više nego na globalni sjever i ako ne uradimo nešto po tome, nekontrolirana migracija će postati norma. To je ekološka panika, danas i sutra. Europska unija je jedan od rijetkih entiteta u svijetu koji rade nešto po tom pitanju.

Uništavanje države je još uvijek s nama. Neke države koje su se raspale su se raspale barem djelomice zbog ekoloških problema. Što se Europi čini kao genocid ili nekontrolirana migracija nastaje upravo zbog slabosti država u mjestima poput Ruande, Sudana ili malo skorije, Sirije. Te slabosti su usko vezane uz klimatske promjene. Države mogu biti oslabljenje i uništene zato što velike sile odluče, često bezumno, da započnu invaziju, poput američke invazije Iraka ili ruske invazije Ukrajine.

Nije baš potpuno jasno iznutra, ali je poprilično jasno sa izvana, da je Europska unija nešto što jača europsku državu. Debata o suverenosti unutar Europske unije nema smisla. Nikada u povijesti nije bilo toliko europskih država koje su stajale jedna uz drugu. Razlog zašto je taj što su jake izvana i iznutra upravo zbog Europske unije.

Pojednostavljeno upravljanje socijalnim sustavima je ovdje funkcionalnije nego negdje drugdje. Kao Amerikanac, ovo je nešto o čemu bih htio pričati. Osoba u ovome primjeti razliku.

Europska unija štiti državu izvana: ona je najjači ublaživač sila globalizacije koje danas postoje na svijetu. Ako želite osjetiti razliku, onda izađite iz Europske unije.

Međutim, ovo je retorička izjava. Nemojte napustiti Europsku uniju!

Ja vas želim ostaviti s trećim motivom i razviti ga malo dublje. Pored ekološkog kolapsa i uništavanja države, treći motiv je dehumanizacija. I ovdje želim malo misliti s vama.

Ovo predavanje se naziva Judenplatz 1010 zbog tri razloga. Želimo da mislite o brojevima 1-0-1-0, o samom Holokaustu. Na mojoj lijevoj strani je ime: Treblinka. Židovi su tamo poslani iz Varšavskog geta kako bi bili ubijeni onog trenutka kad su kalorije koje su oni jeli postale važnije od njihovog rada. Ovo je artifakt industrijskog svijeta: ljudi kojima je ljudskost uskraćena su suđeni kao objekti koji obavljaju fizički rad.

Tradicija ljudskih prava ima odgovor na ovo, ona kaže: Treblinka, 780,863 ljudske individue su ubijene i mi se moramo sjetiti svih njih ne kvantitativno nego kvalitativno. Mi moramo zamisliti žrtve ne kao dio bezlične mase nego kao ljudske individue.

Razlika između 1 i 0 nije kvantitativna, razlika između 1 i 0 je kvalitativna. Svaka žrtva, kao i svi mi, je krajnje drugačije ljudsko biće.

U post-industrijskom svijetu, ljudi su kvantificirani na poseban način, što je zapravo nov izazov. Mi se nalazimo u teškoj razumljivom ali zapravo veoma stvarnom razdoblju digitalnog carstva, gdje moći koje mi ne vidimo koriste nevidljive tehnologije koje ne razumijemo i prate nepisane zakone; zakone koji nisu državni.

Ovo možemo vidjeti u povoju na primjerima Kine koja ocjenjuje svoje građana u bodovnom sustavu, Silikonske doline koja javnim čini sredstva digitalne manipulacije, ili načinom na koji Ruska Federacija ometa izbore. To možemo osjetiti u uznemirujućim trendovima: dok internet prodire svijet, demokracija opada. Posebno obeshrabrujuć je porast teorija zavjere u digitalnom svijetu te povratak hitlerskog antisemitizma u javnost.

Vi u Europi imate intelektualno oruđe i tradicije da se nosite s ovim. Ali morate si uzeti vremena da razmislite o onome što se događa i morate paziti da vam politike koje usvajate dadnu to vrijeme. Dopustite da kratko predložim neke tradicije koje nam mogu dati intelektualnu moć u borbi protiv digitalnog carstva.

Frantz Fanon, kritizirajući imperijalizam u Alžiru, je pokazao da mi ljudi ne ovisimo o kako nego o zašto. Ovo je jedan koristan podsjetnik za 21. stoljeće. Digitalni svijet nas svodi na naše najpredvidivije i najjednostavnije impulse, on nas pretvara u karikature nas samih, instrumente udaljenih komercijalnih i političkih entiteta koje ne možemo ni vidjeti. On nas pretvara u kako bića a ne zašto.

Poljski filozof Leszek Kołakowski je iznjeo jednu jednostavnu ali temeljnu ideju, a to je da je čovječanstvo ljudska kategorija. Ako odluke ne donose ljudi, ne možemo očekivati da će kategorija, odnosno kriterij, čovječanstva opstati.

Ruski filozof Mikhail Bakhtin je rekao da kada vjerujete u laž onda postajete objekt. Ali što se događa kad ta laž kojoj vjerujete dolazi od objekta? Možemo li očekivati moralnu odgovornost od objekta?

Vi imate oruđe, ali treba vam vremena. Simone Weil je rekla: ono što trebamo je topla tišina, a sve što imamo je ledeni metež. Možete imati toplu tišinu ako je odaberete. Europska unija, za razliku od bilo kojeg drugog entiteta na svijetu, je napravila pozitivan odmak prema digitalnim ljudskim pravima. Samo Europska unija to može uraditi.

Ako živite u državi, pa čak i u velikoj i važnoj državi poput SAD-a, gdje se važne odluke poput referenduma ili predsjedničkih izbora odlučuju (ili se na njih utječe putem) digitalnih kampanja, ljudi koji pobjede to neće nikada istraživati. Ovo je već sada svijet u kojemu živimo, gdje politički sustavi kojima vjerujemo i koje poznajemo, poput britanskog ili američkog, ne mogu istražiti i ispraviti svoje probleme, upravo jer su otuđeni. Samo Europska unija može ići naprijed jer nije nacionalni politički sustav.

Postoje najmanje četiri načina na koji Europska unija može zaštititi – usudim se ovo reći – čovječanstvo. Zato što u stvari postoji samo jedno mi i jedno oni: mi smo čovječanstvo.

Prvi način je anti-monopol. Američke kompanije su glomazne i Amerika ih ne može kontrolirati. Vi možete.

Drugo je obrazovanje. Mislim o njemačkoj filozofkinji, Edith Stein, koja je podučavala filozofiju u Njemačkoj do onog trenutka do kada to više nije mogla raditi. Ubijena je u Auschwitzu, komemorirana u kamenu upravo ovdje desno od mene. Ona je rekla da postoji objektivna veza između Erziehung und Menschentum – između obrazovanja i čovječanstva. Je li stvarno želimo ostaviti obrazovanje naše djece stvarima koje nisu ljudi? Zar bi se to trebalo dogoditi? Može biste trebali pričekati vi u Europi. Možda ne biste trebali uraditi ono što Amerikanci rade i požaliti, poput digitaliziranja učionica. Elitne američke škole sada miču kompjutere iz učionica. I vi ćete isto raditi za deset ili dvadeset godina. Možda biste trebali samo preskočiti ovaj korak i spasiti generaciju učenika i obrazovatelja? Možda naprosto nikada ne biste trebali staviti tablete u škole. Nikada.

Treće, činjeničnost. Digitalni svijet se vrti oko sve manje činjenica i oko sve više fantazija. Najbolja reakcija na ovo je produkcija činjenica. Činjenice ne dolaze s neba ili iz zemlje, njih stvaraju novinari, heroji našega vremena. Europska unija koja se brine o budućnosti će biti ona u kojoj je lako biti novinar.

Četvrto je suverenost. Veliko pitanje ovih dana je: odakle dolaze populisti? Jednostavnije bi bilo odgovoriti na ovo pitanje ako zamislimo populiste kao digitaliste. Sam pojam “populizam” podrazumijeva da postoje ljudi iza njega. Ali nije li čudno da sve nove populističke stranke su iste one koje su dobro iskoristile digitalne tehnologije? I nije li zanimljivo da uvijek postoji preklapanje između ovakvih populista i poricanja globalnog zatopljenja, veoma sumnjivih stavova o državi i dehumanizirajućoj retorici o drugima?

Nije li zanimljivo da imate neprijatelje? I nije li zanimljivo da su oni uvijek branitelji kompletno neodrživog statusa quo? Iza vaših neprijatelja stoje imperijalisti umiruće planete.

Imate neprijatelje jer imate budućnost. Vaši neprijatelji vam pokušavaju uzeti vašu budućnost. Zar niste primijetili kako je budućnost gotovo nestala s političkog obzora? Ovo nije slučajnost.

Svi vaši neprijatelji – ruski, američki, kineski, oni za čije neprijateljstvo još uvijek ne znate – vas uvijek napadaju u vašoj najslabijoj karici: vašem mitu. Oni uvijek napadaju vašu ideju nacionalnih država. Potvrđuju vašu slabost i neodgovornost potvrđivanjem ugodnih mitova. Oni vide vaše ranjivosti iako ih vi sami ne vidite.

S ovim ću zaključiti. Vi, Europljani ste odgovorni za sjećanje. Sjećanje rata, Holokausta, i europske integracije može stremiti ka ponavljanju mita o malim, nevinim nacionalnim državama koje nemaju puno odgovornosti za prošlost ili za budućnost. Međutim, sjećanje može ići u puno drugačijem povijesnom smjeru u kojem ste vi vladali 500 godina, stvorili nešto novo u drugoj polovici 20. stoljeća i u kojem sada nosite odgovornost kako se stvari razvijaju u 21.  

U tri ključna pitanja – ekološke panike, državnog uništenja i dehumanizacije – Europska unija ima više moći nego ijedan drugi entitet u ovom trenutku. Vi možete pratiti mitove o prošlosti koja nije bila ili možete pratiti povijest u budućnost koja je nesigurna, ali koja je barem stvarna. Mit će vas odvesti u komfor, fragmentaciju i poniženje. Povijest će vas odvesti u bol, ali također u odgovornost i moć.

Schuman je govorio o živoj Europi: “Une Europe organisée et vivante.” On je govorio o Europi koja će stvarati: “Une Europe créateur”. Schuman je govorio o Europi koja bi mogla služiti miru za cijeli svijet. I kao ne-Europljanin kojeg su zamolili da razgovara s Europljanima, ovo je za mene pogotovo važno.

Vi ste više od vaših mitova. Za nas koji smo izvan, vi ste izvor nade za budućnost.

Hvala vam što ste mi se pridružili na Judenplatzu 1010.

Snyder, Timothy, (2019). https://www.eurozine.com/judenplatz-1010/?fbclid=IwAR3nk6UX9BI2k3V4MwKq_9Jmbriyc42cIgHPyuZQuIeMlc2fSdN3AnWGwiY.

0 Shares