Tvrdo k’o Milorad Dodik

Toni i Hana su vršnjaci iz Bosne i Hercegovine: on iz Mostara, ona iz Sarajeva. Upoznali su se online, preko zajedničkog prijatelja sa Pala. Još se nikada nisu sreli, jer studiraju i rade u različitim evropskim gradovima. Laprdala i ljubitelji svojih mjesta i nauke, počeli su razmjenu pisama. Ovo je peto pismo u seriji Pisma iz dijaspore. 


Dragi Toni,

Pravim zbog nas oboje odmak od pun-ova koji uključuju pečenje, mada bi mi sa njima lako bilo otvoriti temu ovog pisma. Ipak, napraviti most između tvog prošlog pisma, u kojem si mi pisao šta je za tebe rad u call centru i kako kao autsajder gledaš na obrazovanje u BiH, i ovog u kojem ja želim da ti iskomuniciram zašto je meni tema odlaska iz BIH tako bitna i sada kada sam otišla, isto tako nije teško. Skoro se pa samo nameće pitanje zašto smo otišli, ali isto tako – ovdje smo, početnički nezgrapno punimo još uvijek veoma oskudan  medijski prostor i ja sam bezobrazno odlučila da je to ipak bitnije.

Kada smo već ovdje, evo šta mene brine – da su diskusije o odlasku i dolasku potpuno pogrešno pozicionirane. Zašto? Pitanje povratka ili ostanka vani nije nikakvo pitanje. Mi ne odlazimo samo zbog egzistencije. Mi odlazimo zato što tragamo za dostojanstvom. Kladim se da bi se mnogo mladih ljudi vratilo kada bi im bilo zagarantovano ono što imaju u, recimo, Njemačkoj. Nažalost, nema šanse da Bosna i Hercegovina postane nešto drugo, Nešto što ti i ja, čije razlike ne bismo mogli uočiti da nismo odrasli u Bosni i Hercegovini, da ona postane Nešto što ti i ja takvi – banalno isti a svedeni na skup razlika – opet skupa želimo i zamišljamo.

Ne vidim šansu da se zaustavi njena brza i nekvalitetna eksploatacija čije smo mi, kao radna snaga, dio. Nigdje na svijetu se eksploatacija ne zaustavlja – države su, posebice sa svojom infrastrukturom, tako kompleksni sistemi da će zaista jedino nastaviti da postaju kompleksniji, a stanovništvo nastaviti da se pomjera prema centru. Isto se dešavalo i prije: ljudi su se uvijek pomjerali ka mjestima u kojima su šanse bolje. Iz sela u grad, na primjer. Sada su skale samo veće.

Ono u čemu ja vidim preostalu šansu je – i oprostit ćeš mi što se nepozvana ohrabrujem da iznesem ideju – konzerviranje naše kulture i insistiranje na njoj u kompleksnim međunarodnim institucijama. Pod kulturom ovdje mislim na zaista konvencionalne stvari: književnost, muziku, druge forme umjetnosti i razvoja bilateralnih odnosa.

Pod kulturu ne ubrajam kulturu misli. To je druga tema o kojoj bih s tobom voljela prodiskutovati. Kultura misli Bosne i Hercegovine velika je i bogata, ali njena je genealogija, bar meni, nedostižna. Iz škole znam dijelove bosanske muslimanske, poljske, mađarske, turske i partizanske, jevrejske genealogije, ali postoji ih još mali milion, a najmanje dvije, u koje sam kroz školovanje tek zavirila, a koje bi se skupa sa ovim gore mogle isplesti da stvore jednu stalnu misao Bosne i Hercegovine kao takve, ne Bosne i Hercegovine kao Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali sigurno Bosne i Hercegovine i kao Dejtonskog mirovnog sporazuma. Volim što nakon toliko godina upoznajem ljude iz drugih dijelova moje zemlje koji ovu moju misao dijele.

Ne znam kako da pomirimo naš lijepi politički imaginarij sa ovime što je od nas ostalo. To definitivno ne može biti nedovršena misao Milorada Dodika u koju odjednom svi raširenih očiju gledaju. Na kraju dana uvijek legnem napomenuvši se da je sreća što naše predsjedništvo ima više kozmetičku nego kakvu drugu funkciju. (Osim što nam uglavnom upropaštavaju međunarodni ugled birajući ambasadore.) Ali onda se iznerviram sjetivši se koliko ih novinari pitanja pitaju, i koliko izbjegavaju da ih pitaju bilo šta što bi njihove misli – dovršilo.