Učiteljica

Moja mama radi u Vrtiću “Iskrica”, na Ciglanama, zajedno sa desetak drugih odgajateljica. Svaka od njih ima svoju grupu djece određenih godina, o kojoj se brine. Mamina se naziva jaslice. U njoj, radi sa  malcima koji imaju između jedne i tri godine. “Njih dvadesetoro u najgorem, ili petnaestoro u najboljem slučaju.”- kaže mi.

Istražujući za Rernu o tome šta je rad i kako ga ja doživljavam, shvatila sam da mi definicije, teorije i komentari ljudi koje poznajem ne mogu mnogo pomoći. Morala sam bar na kratko sama iskusiti rad. Zato sam se i odlučila jedan dan mamu pratiti na posao. Tog smo utorka već u pola šest sjedile u Grasovom žutom autobusu i vozile se do njenog vrtića. Utorkom ona otključava, što znači da smo trebale doći prije ostalih učiteljica, prije kuharice Jace i dvije higijeničarke. Ali nismo došle prve. Tamo je već bila Asja, djevojčica koju je za ruku držala stroga žena čije se lice jedva vidjelo od kragne krznenog kaputa. Primjetivši nas kako se približavamo, vlasnica krznenog kaputa se drznula: “Gdje ste vi do sada? Možemo se smrznuti ovjde.”. Kazaljke na satu jasno su govorile, da je tek prošlo šest. Dakle, mama inače ide ranije. Nije me htjela probuditi – pomislila sam.

Na Asjinom licu vidjelo se da nisam jedina koja se bori sa snom tog jutra. Svojim sitnim ručicama pokušavala je sakriti zijevanje, dok je njena mama nastavljala rafal uvreda na odnos odgajateljica prema radu. “Izvinjavamo se gospođo, ali napomenula bih vas da se vrtići otvaraju tek u pola sedam.” – strpljivo joj je odgovorila moja mama.

Nakon ovog jutarnjeg susreta,  uvele smo Asju unutra, upalile svjetla i obukle crvene mantile spremne da dočekamo hordu zjevalica i njihovih veoma budnih roditelja. “Zašto moje dijete jučer nije spavalo?”, “Gdje je Emina naušnica?”, “Možete li ostati sat duže danas – neću stići da je pokupim na vrijeme?”, pitanja su se gomilala, a mama je nekako izvlačila odgovore za rodielje, a poljupce za djecu. Svakom njegovo!

Do pola osam soba Jaslice je već vrvila od djece. Izbrojala sam sedamnaest malih bića, koja su se valjala, igrala, udarala… Udarala?! Potrčala sam shvativši da je mama zauzeta na drugom kraju prostorije. Iako mi je trebala tek sekunda da dođem do dvojice plavokosih dječaka i odvojim ih, pretrnula sam od straha, jer jedan je u ruci držao flomaster čiji je vrh bio izuzetno bilzu oka drugog. Čim sam uspjela u tom zadatku čula sam plač iza sebe. Asja je plakala. Zašto? Ne znam! Tek popodne, kada su legli spavati ili bar se pravili da spavaju, sjela sam na stolicu do mame. Ona je ispisivala dnevnik i nije primjećivala moj umor. Rekla mi je: “Najteži dio posla je upravo to, što će ti šef pokazati jednom i dalje je na tebi. Bilo da kopaš, sređuješ račune ili učiš nečiju djecu – sama učiš .”

Znate šta je izazov? Natjerati sedamnaest malih bića da pojedu krišku hljeba premazanu eurokremom!

Znate šta je još veći izazov? Ne poludjeti kada te dvogodišnjak, tepajući, jer još nije naučio govoriti, grubo napomene: “Nici mi ti mama. Ne mojam te slusat’.”.

Desetak minuta prije nego što smo trebale završiti otišla sam da se osvježim, jer dan je bio dug. Po povratku pronašla sam mamu okruženu sa svih onih sedamnaest malaca. Nisu joj dopuštali da ode – dok ih nije svakog ponaosob poljubila i zagrlila. Čak i nakon toga mala Asja nije htjela da joj pusti ruku. Bilo je potrebno dobrih desetak minuta poljubaca, zagrljaja i ubjeđivanja da bi je napokon pustila.

Debelo sam se prevarila pomislivši da je to kraj radnog dana. Ušavši u kuću požurila sam, da na laptopu upalim novu epizodu Game of Thrones-a, ali me zaustavio mamin glas: “A gdje si to ti pošla, hanuma?”.

Sljedećih par sati provele smo u pranju veša na ruke, (jer se mašina pokvarila), kuhanju hljeba, razvlačenju jufki za pitu… Izgleda da je na meni bio neki do tada prešućeni red, kao posljednjem ženskom izdanku loze Hasovića – da naučim poseban način, kako da tijesto sačuvam od sušenja, a da pritom ne bude previše mecavo . Čini se postoji meni do sada nepoznata tradicija koja te uči kako se treba bilo šta raditi u domaćinstvu. Ne ribaj gore-dole, već kružno. Zgužvaj novinu i njome obriši staklo – da ne ostaju dlačice…

Tačno u šest sati poslije podne, mama odlučuje da je za taj dan dosta. Slobodna sam. Prva pomisao mi je idem na kafu, sa jaranicama. Ali tako mi je mrsko. Zovem ih na grupni call – lakše je . I nakon što sam im do u detalje ispričala traume tog dana, vratila sam se mami, da se požalim na bolove u leđima. Zatekla sam je  kako pali, po pepeljari sudeći, već petu cigaru. Ispred nje prostrte ležale su novine, a na radiju sam prepoznala tonove osamdesetih – tonove njene mladosti.

Šta je za mamu rad? Čini mi se – gutanje indirektnih uvreda. Strah pred stotinama mogućih scenarija u kojima će se neko od tih malih bića, njoj povjerenih povrijediti. Uzaludno pronalaženje razloga zašto je moguće da mala Asja opet plače. Bol u krstima. Beskrajno sređivanje  dnevnika, iako će inspekcija zasigurno naći grešku i opet joj naplatiti kaznu. Uništena cirkulacija, jer topla je voda samo za kupanja. Ali su i poljupci i zagrljaji i te male ručice, koje ne mogu da je puste. I zahvalnost. Koliko god bile umorne Asjine će oči zasijati svaki put, kada je vide. Vrisnut će: “Učiteljice!”. Rad je i naša puna trpeza dok iftarimo, ponos da se može pred cijelom porodicom pohvaliti: ovo su moji prsti omogućili i spremili. Osjećaj sigurnosti, da navečer kad legnemo jedna pored druge nema straha od toga šta nam nosi sutra.

P.S. Nisam naučila kako jufku sačuvati od sušenja, a da ne bude mecava. To mi još ostaje tajna.

 

0 Shares